Da je ime dobro odabrano, odnosno, da sve to nije samo jazz-festival, mogli ste vidjeti u srijedu, kada su umjesto takozvanih standardnih jazzera u polukružnoj dvorani zagrebačkog &TD-a nastupili IsWhat?!, sastav koji nam je ponudio svježu i suvremenu viziju crnačkog kvarta. Pritom su sve one sklone pogledu u retrovizor podsjetili na nekoliko bitnih stvari.
Prije svega, na to kako je izvorni hip-hop imao sve: autentičnost, aktualnodruštvenu potku, sirovost, protest, bezobrazluk i, više od svega, ritam. Uistinu, nije se moralo biti hip-hop zagriženjak da se cijene Beastie Boys, Public Enemy ili album “The Chronic” Dr. Drea. A onda je oktopodski monstrum MTV, koji je u drugoj polovici devedesetih izgubio i ono malo duše što je nekad imao, pustio pipke na čitav žanr i sve je otišlo kvragu. 
Od cijele priče prepoznali su samo dvije stvari. Prva žrtva bio je dominantni elektronski beat za kojeg su uvidjeli da ga se dade šapirografirati unedogled bez obzira što na njega naljepite. Druga sramota učinjena je prepoznatljivom vizualnom identitetu perjanica žanra, kojeg je show-biz industrija izprostituirala do krajnjih granica, što je dovelo do toga da hip-hop izvođači danas u spotovima ispoliranih kolorita nose lažno ofucane, a zapravo skupe krpe i kape, odnosno prave zlatne lančuge temeljem kojih se oko njih od prve do zadnje sekunde videa vrte cure i curice kojima je jedina odlika minica do trokuta. Pardon, i još nešto. Guzica kojom titraju kao da su prištekane na 220 volti. 
Ovakva antiestetika proširila se poput kuge industrijom glazbenih videa, i izvan samih hip-hop-spotova, tako da je današ teško okrenuti na MTV a da ne naletite na nekog od kloniranih rođaka ovakvih priglupih uradaka, kojih ima toliko da se čini kako se množe noću u vašem (naoko ugašenom) televizoru, kao neki glazbeni glodavci.
Konzekvenca je, da povučemo paralelu s početka teksta: uopće ne morate biti žestoki protivnik hip-hopa da vam današnji mutanti tog pravca užasno skaču po jetri. Arsen bi rekao: Šteta, nepovratno šteta..!
Znajući sve ovo, najava rap-hip-hop-jazz koncerta zvučala je intrigantno, ali i pomalo kao dvosjekli mač: hip-hopu više ne vrijedi vjerovati ni kad darove nosi. Ipak, imena Napolena Maddoxa, vrsnog Human – Beatboxa, a pogotovu Hamida Drakea, jednog od najaktivnijih i najboljih free-jazz bubnjara čitave Amerike, bila su jamac da će svirka biti ipak nešto sasvim drugo.
Uz njih dvojicu IsWhat?! čine Jack Walker – tenor saksofon, Claire Daly – bariton saksofon i Joe Fonda na kontrabasu. Valja napomenuti da je Drake, premda konstatno prati sastav na turneji, ipak pridruženi član sastava, gost čije ime daje dodatnu težinu priči. Njegov pristanak baca dvojako svjetlo na situaciju: želja da pomogne u afirmaciji novog projekta pokazuje kako je i on svjestan pat – pozicije u kojoj se nalaze izvođači koji iskreno kreću iz već prezrenog žanra, dok, s druge strane, govori u prilog tome da IsWhat?! ima nešto što drugi nemaju.
A to nešto, pokazalo se u &TD-u, srčani je Napoleon Maddox, koji silnom energijom, pokretljivošću i laserskim izmjenjivanjem repanja i vokaliziranja ritmova drži tempo koncerta – i dobar jazz bend koji ga prati. Kombinacija veoma solidnog rappera i recitatora kojeg prati čisto jazzerski sastav dovoljno je svježa da odmah privuče pažnju slušatelja, bez obzira što je do albuma IsWhata?! – “Landmines” (1999.), vrlo zanimljivog “You Figure It Out!” (2003.) i hvaljenog “Life We Chose” (2006.) uistinu teško doći, pa ne mogu – kao standardni hip-hop izvođači – računati na to da će europska publika znati tekstove i pjevati refrene.
Zanimljivo je stoga da je upravo publika iznijela najveći dio koncerta, frenetičnom podrškom, pa čak i gospel-navijanjem u dugoj izvedbi vrlo dobre “Cold Hands“, kao i pjevanjem i ritmičnim pljeskanjem na “The Life We Chose“.
Publiku je, pak, nosilo upravo nevjerojatno energično i srčano bubnjanje Hamida Drakea, koji nije prestajao vući uzbrdo: na trenutke se činilo kako njegov fantastični, ispod-površine-kuhajući-groove može trajati u beskraj bez da izgubi imalo od svoje privlačnosti, a kratki, siloviti prijelazi oduševljavali su kombinacijom zadržane finoće ritma i silne snage kojom su bili izvedeni (makar bili odsvirani samo na fus-čineli). Možda zvuči ironično, ali upravo tu leži i najveća mana ovog koncerta: činjenica da bi IsWhat?! bez Drakea, ili nekog s njegovim pedigreom – a takvih nema puno! – u ovom trenutku zvučali bitno slabije.
Za ovakvu impresiju najveću odgovornost snosi Jack Walker, čiji je tenor saksofon zvučao pretjerano krhko i zavaljeno u fotelju, dok glazba s Maddoxovim rafalnim rapperskim i beatbox angažmanom išće ljutiti, reski, pa i anarhični solistički glas. Umjesto toga, Walker je na određene upade reagirao suviše relaksirano i (čak) prekasno, što je znatno umanjivalo dramatski potencijal i tenzije čitave ideje. U toj konstelaciji, bez ovako moćnog Drakea, Maddox ne bi mogao ritmički dovoljno izvući bend, iako su njegove beatbox-mogućnosti velike.
S druge strane, Claire Daly je na bariton-saksofonu zvučala iznimno uvjerljivo, bez greške podmazujući osnovni ritam reskim lirizmom, na momente čak dajući i raspjevanu dramatiku u dugim, tamnim linijama. Joe Fonda s ovakvim ritam-dvojcem nije mogao puno promašiti, tim više što njegov čvrsti funk-groove feeling ide i do sasvim slobodnih nivoa, pa je tako koncert neočekivano završio u doslovnom citatu genijalnog klasika – legendarne Coltraneove “A Love Supreme: Acknowledgement“, čija je prepoznatljiva bas-fraza odmah odvela sve u još prepoznatljiviju istoimenu mantru i stvorila gotovo ushićenu atmosferu u dvorani.
Energičan kraj energičnog koncerta: da je i glavni solist Walker bio na toj visini, bilo bi odlično. Ovako, postavlja se pitanje što će IsWhat?! kada jednom ostanu bez Drakea.
No, dok čekamo odgovor na ovo pitanje, valja držati palčeve projektu koji pokazuje da MTV nije sasvim zatro pravo hip-hop sjeme, kao i da simbioza jazza i hip-hopa funkcionira veoma prirodno i zanimljivo. Toliko da se može tvrditi kako smo u srijedu nazočili hip-hopu koji je bacio – kako bi to rekao Rundek – pogled u BB.
foto: t.c.
