Jedan od najboljih svjetskih bas gitarista, skladatelj i glazbeni producent, Stanley Clarke je 23. travnja nastupio u dupkom ispunjenom zagrebačkom klubu Aquarius. Svojim je nastupom podsjetio na sedamdesete, doba uspona i popularnosti jazz-rocka kojeg je bio jednim od najznačajnijih predstavnika, najprije kao član slavne skupine Return To Forever klavirista Chicka Coreae, a potom i kao vođa vlastitih sastava.
Iako je tijekom karijere svirao u raznim stilovima, nerijetko i komercijalnu glazbu, pa i ljige, na svojem je drugom zagrebačkom nastupu – prije dvadesetak godina svirao je u tadašnjoj dvorani Moša, današnjem Boogaloou – uglavnom ispunio očekivanja organizatora, ali i publike koja je te večeri u velikom broju pohodila Aquarius. I više od toga. 
Bio je raspoložen, nabrijan, željan svirke. Na samom je početku eksplodirao isporučivši golemu količinu energije, poput najogorčenijih rockera, a taj je intenzitet uspio održati do kraja gotovo dvosatnog koncerta. Nažalost, ‘eksplodirali’ su i zvučnici koji su, poput Clarkeovih glazbala, otrpili neviđenu torturu.
Pretjerana glasnoća ostavila je negativan dojam u dijelu koncerta u kojem je svirao električnu bas gitaru, a to je bio veći dio. No, Clarkea to nije zabrinjavalo, čak se zabavljao rugajući se onima u publici koji su pokušavali dlanovima zaštititi svoje uši od agresije bukom.
Nova postava s bubnjarom i dva klavijaturista dala je naslutiti da će basizam biti u prvom planu. Bas ispred svega i iznad svega. Zato neiskustvo mlađih glazbenika, posebice klavijaturista koji su pokazali tek prosječno umijeće ostvarujući zvučnu kulisu i odsviravši tu i tamo koji solo, i nije osobito utjecalo na ishod koncerta. Komunikaciju je uspio ostvariti tek sa svestranim bubnjarom Ronaldom Brunerom mlađim, poticajnim u pratnji, ali neuvjerljivim u solima.
Iako pedesetšestogodišnjak Clarke još uvijek ima snažno izražen ego, potrebu za dokazivanjem vještine, a ona je u njegovom slučaju važnija od same glazbe. U tome se njegova današnja glazba razlikuje od one iz sedamdesetih, njegova najkreativnijeg razdoblja u kojem je surađivao sa zvijezdama fusion glazbe. Zato više nema gitarista u sastavu, a njegovu ulogu preuzima sam.
Njegova je bas gitara u većem dijelu nastupa solističko glazbalo tako da se stječe dojam da nedostaje još jedan basist koji će svirati u pratnji. No, njegovoj virtuoznosti nema zamjerke što je bio razlog dolaska na koncert gotovo svih zagrebačkih basista koji ‘drže do sebe’. Naime, demonstrirao je mnogobrojne različite tehnike sviranja bas gitare od kojih neke imaju udaraljkaški karakter.
Dojmljiviji i glazbeno uvjerljiviji bio je središnji dio koncerta u kojem je Stanley Clarke svirao akustičnu bas gitaru. U tom je dijelu glasnoća bila primjerena zbog čega je do izražaja došao odličan zvuk glazbala, a Clarke je pokazao da, koliko je ekstravagantan u solima toliko je jednostavan u pratnji. Te su izvedbe donijele posve drukčiji pristup: suptilniji, produhovljeniji, muzikalniji.
Jedina skladba koju je najavio na koncertu bila je “Song For John” što ju je posvetio svom idolu, slavnom tenor i sopran saksofonistu i skladatelju Johnu Coltraneu čiju četrdesetu obljetnicu smrti ove godine obilježava cijeli glazbeni svijet. No, kako je izjavio, Clarke slavi njegov život, a na njega se ne poziva bez argumenata. Naime, na početku je karijere svirao s poznatim jazzistima, Coltraneovim suvremenicima poput Stana Getza ili Joea Hendersona, ali i velikanova suradnika Pharoaha Sandersa.
Izvrsnu izvedbu pokušao je banalizirati klavijaturist Ruslan Sirota koji je oponašao sviranje Chicka Coreae iz ranog razdoblja prve postave skupine Return To Forever čime je pokazao da je proučio Clarkeov razvojni put, ali nije donio nimalo uzbuđenja i svakako se nije uspio referirati na Coltranea, za razliku od Clarkea koji podsjetio na duh velikanove glazbe, posebice onaj segment koji se odnosi na njegovu duhovnost u glazbi po čemu je posebice bio poznat.
Nakon akustične bas gitare Clarke je u ruke uzeo kontrabas što je bio vrhunac koncerta. Izvedbu je započeo svirajući gudalom, senzibilitetom klasičara, a nastavio bravuroznom picikato izvedbom skladbe “Touch” u kojoj je ostao sam na pozornici. Ostvarivši sjajan, močan zvuk kontrabasa svirao je virtuozno, poput flamenco gitarista. Na toj izvedbi mogli bi mu pozavidjeti vrsni jazz kontrabasisti, no Clarke se, iako je mogao biti jedan od najvećih na tom polju, opredjelio za svestranost pa su ovakve fantazije tek usputni dio njegova djelovanja.
Nakon takvog, luđačkog, gitarističkog sola na kontrabasu svaka bi normalna osoba, stanovnik Zemlje, morala otići na transplataciju šake, ili barem prstiju, ako bi željela nastaviti svirati. No ne i izvanzemaljac Stanley Clarke koji je samo nekoliko puta protresao ruku i nastavio kao da to i nije bio težak fizički napor, tortura prstiju na kojoj bi mu pozavidjeli i najmaštovitiji inkvizitorski naučnici.
Koncert je priveo kraju ponovno svirajući električnu bas gitaru, a za sam kraj i svoj najveći hit, skladbu “School Days“, iako u neuobičajeno skraćenoj verziji??? Svojom je sugestivnoću očarao publiku koja je svaku izvedbu popratila ovacijama, a na kraju je izmamila i dva dodatka. No, Clarke je do kraja koncerta svirao nesmanjenom žestinom dok nije pobijedio i publiku koja mu, iako brojnija – u Aquariusu se te večeri okupilo oko tisuću ljubitelja njegove glazbe – više nije mogla parirati, koja više nije imala snage skandirati dok se on i dalje doimao svježim i punim snage, a snaga je važan element njegove svirke. Svirke? Glazbe? Predstave? Možda ipak sporta? Svakome prema njegovom poimanju svirke.
Bio je to nastup kakovom zagrebačka publika zadnjih godina nije imala prigodu često svjedočiti, i po stilu (fusion na tragu sedamdesetih) i po vrhunskom tehniciranju. Nadamo se da bi nešto slično mogao prirediti Joe Zawinul koji će 25. lipnja sa svojim Zawinul Syndycateom nastupiti u zagrebačkoj Tvornici kulture.
Davor Hrvoj
foto: t.c.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
