Kad je došla vijest o dolasku veličanstvenih Deftonesa u Zagreb, sreći nije bilo kraja. Činjenica jest da su u zadnje vrijeme nahrupili svjetski poznati bendovi i kod nas u malo većim količinama. Krenimo samo od Dog Eat Doga, preko The Exploited, pa do najrecentnijih Misfitsa. Međutim, nisu li svi ti bendovi zakasnili kojih desetak i više godina? Njihovo vrijeme je pri kraju, popularnost jenjava, a ostaje samo lijepo sjećanje dok albumi lagano počinju skupljati prašinu.
Je li ista stvar i s Deftones? Nakon prva dva izuzetna albuma “Adrenaline” i “Around The Fur”, uslijedio je “White Pony”, ponešto drugačiji, ali i dalje odličan. Nažalost, 2003. se pojavio najnoviji album “Deftones” kojim se nisu previše proslavili kako kod kritike, tako i kod fanova. I tu kreće priča o početku kraja Deftonesa. 
Njihovi fanovi su uglavnom klinci u svojim kasnim tinejdžerskim ili ranim dvadesetim godinama koje je zahvatila pošast zvana nu-metal prije nekoliko godina. Nezasluženo, i Deftones su upali u taj isti klan, te ih se počelo konstantno prozivati zajedno s imenima poput KoRn, a kasnije i Linkin Park ili Papa Roach. Da li je krah nastao radi toga ili radi brojnih side projekata poput Morenovog Team Sleep?
I tako, napokon dođe ta famozna 2006. godina kada su Deftones napokon došli u moj grad. U dvorištu Močvare se okupio popriličan broj fanova iz Hrvatske, te ponešto iz okolnih zemalja. Ruku na srce, očekivala sam (a vjerujem i Močvara) nešto više ljudi i više interesa. Međutim, ako Deftones ne pokazuju preveliko zanimanje za publiku, zašto bi publika pokazala zanimanje za njih?
Koncert je najavljen za striktno 20.30h. I zaista, nakon što je njihov roadie/tehničar/štogod naštimao svih desetak baseva i desetak gitara, u točno pola 9 se na veliki stage popela petorka iz Sacramenta. Opalili su prvih par tonova i krenula je prva stvar – “Passenger“.
U početku je zvuk bio loš, jer je apsolutno sve bilo pretiho. Nisam ni ja ljubitelj kada tonci nafrnje zvuk da se sutradan jedva čuje, ali ovo je bilo zaista pretiho te je umanjivalo svu energiju koju su skakanjem pokušavali Deftones prenijeti dalje. Na sreću, nakon nekoliko pjesama, i tonac je shvatio problem i popravio situaciju.
Međutim, nakon solidnog “Passenger”, uslijedile su stvari s “Adrenaline” i “Around The Fur”. Čuli smo “Be Quiet And Drive“, “My Own Summer” kojima je manjkalo brzine. Gotovo sve stvari su na ovom koncertu bile usporene, no to je jedina zamjerka koja se može zamijetiti kod same muzike.
Gledala sam nekoliko snimki njihovih koncerata i uvijek je Chino jednostavno – loš. Onaj odličan vokal koji pamtimo sa studijskih snimki u realnosti ne postoji. U eri prva dva albuma još se to toliko ne primjećuje, ali kasnije, lajvovi su gotovo neslušljivi. Konstantno drapanje vokala, potpuna nemogućnost otpjevati neke brutalnije scream dionice postale su karakteristike Chinovog nastupa. Slično je bilo i u Zagrebu.
Pitanje je čemu im zapravo služi DJ (Frank Delgado je formalno ušao u bend tek nakon nekoliko godina). Nekontrolirani zvukovi koje umiksava su po meni potpuno bespotrebni. Najtragičniji su ipak bili prebrojni efekti na Morenovom vokalu u situacijama kada on nešto teže može otpjevati. Nisam majstor u svim tim tehničkim pojmovima, ali delay (ili tako nešto) je nadopunjavao China kroz cijeli nastup. Konstatna podrška je bio i Chi Cheng, no on je oduvijek i bio u funkciji back vokala. Odlično je otpjevao Cavalerinu dionicu na “Headup“.
Momci se gotovo niti jednom nisu obratili publici u više od dve, tri riječi, a kad se to i dogodilo, priča je bila potpuno nevezana. Bez pozdrava publici su došli, međutim, na odlasku smo dobili i pozdrav i jedan ‘thank you’. Ono što treba pohvaliti jest konstatni protok energije među njima na stageu, a tako i među publikom koja je vjerno pjevala sve stvari i pljeskala kada se to od nje tražilo.
Sam kraj koncerta je bio odličan, vjerojatno je i alkohol uzeo svoje, ali atmosfera je bila fantastična. Koncert je zatvoren (ne nužno tim redoslijedom) s “Around The Fur“, “Change (In The House Of Flies)” i “7 Words“. Momci su se ištekali, podijelili par bočica vode i nekoliko trzalica, i krenuli prema backstageu.
Previše me veže uspomena za ovaj bend i previše mi je drag da bi me mogli očarati ili razveselili ovakvim osrednjim koncertom. Nije na kraju ni stvar u meni, moja očekivanja nisu bila prevelika, jednostavno ovakav koncert nije bio na pragu onoga što su Deftones mogli ponuditi.
Jest da je lijepo bilo slušati sve te stvari lajv, ali ako one zaista tako zvuče lajv, držat ću se radije snimki i svojih CD-a.
foto: Iva Jila Mahalec
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
