Garage Explosion: The Bambi Molesters…
Koji put rock kritičari su pisali da su vidjeli budućnosti rock’n’rolla (Jon Landau), neki su, poput Nicka Kenta, vidjeli svašta (knjiga “The Dark Stuff”). I domaći kritičari i publika, uključujući i mene, vidjeli su svašta tijekom godina, ali ponekad nam je najdraže kad se onako zdravo ljudski iznenadimo i priznamo kako su neki bendovi i neki koncerti jednostavno i obično (možda i ne tako jednostavno?) fantastična sadašnjost.
Kako vidimo, ususret sutrašnjem referendumu i zabrinjavajućim anketama, može li sadašnjost uopće biti fantastična u ovoj mizeriji oko nas? Upravo mi se to dogodilo na nastupu The Bambi Molesters na mariborskom ‘Garage Explosionu’ u petak navečer. U prostoru nalik zagrebačkom KSET-u ili Katranu, u industrijskoj zoni Maribora, među napuštenim zgradama, The Bambi Molesters su u sat vremena svirke – kao headlineri među šest bendova – okupljenima priuštili i opalili najuzbudljiviji komad rock’n’roll svirke koji sam doživio dugo godina unazad, možda i unaprijed.
Ubojstvo Kennedya i referenduma
Kao da ste u nekom klubu u Dallasu – nakon ubojstva Kennedya, znači i njima je bilo loše – ili u nekoj američkoj vukojebini gdje je rock glazba rođena, ili na nekom raskršću kraj delte Mississippija gdje je netko prodao dušu vragu, u dvorani Pekarne The Bambi Molesters su priuštili esenciju rocka kakvu bi The Cramps, Jesus And Mary Chain ili Iggy & The Stooges ‘potpisali’ isti čas. 
Odavno znamo, a i u inozemstvu znaju, da se radi o jednom od naših najboljih bendova. Gledao sam ih masu puta, zadnji na snimanju filma i DVD-a “A Night In Zagreb” u Teatru &TD. Nisam bio tu kad su svirali Vintage Industrial Bar, a na Sarajevo Film Festival sam stigao dan nakon njihovog nastupa.
Razbijanje (plastičnih) čaša
Ali je zato Maribor bio primjer spektakularne svirke, opuštenog nastupa dok nitko ne snima, izvan najvećih središta medijske moći, u klubu gdje su bend i publika ‘kliknuli’ kao da ste na svadbi. Svadbi? Da da, The Bambi Molesters rade rock veselice koje nisu samo precizno paklena svirka, već društveno okupljanje u kojem se ne razbijaju čaše, ali je jednako histerično veselje, samo s nešto drugačijom glazbom.
To više nije samo pitanje briljantne, do krajnjih granica usavršene oštre i majstorske svirke u kojoj su s Ladom Furlan, Hrvojem Zaboracom, Daliborom Pavičićem i Dinkom Tomljanovićem i Luka Benčić iz izvrsnih My Buddy Moose na klavijaturama i duhačka sekcija (sakosfonist i trubač). To više nije ni pitanje najboljeg gitarskog vintage zvuka koji su doveli na razinu povijesnih majstora (s kojima se The Bambi Molesters opravdano uspoređuju na inozemnom terenu).
Jedan od najboljih rock koncerata
To više nije niti pitanje lude predstave u kojoj je na kraju, na pozornici i ispred nje, sudjelovala i oduševljena publika, na jednom od najboljih rock koncerata koje sam vidio, a vidio sam ih dosta. Bio je to dugi, simbolični trenutak u kojem su svi skupa polijegali po bini, a strastveni ‘air guitar’ i ludovanje publike – ono što je Pete Townshend u pjesmi “Empty Glass” nazvao “I have a mirror, now I’m a star” – publici je pokazao da su The Bambi Molesters ‘ogledalo’, bend koji osjeća publiku, i ona njega, da to ima društvenu težinu a ne samo estetske vrhunce o kojima dudlaju ‘pametni’. Tu je bilo muda, znoja i savršenog koncertnog programa do koljena, pa i gležnjeva.
Pitanje je, tj. odgovor, u tome da The Balmbi Molesters to rade ‘pod normalno’, bile prisutne kamere ili ne, a ako sve krene ‘loose’ kao u Mariboru (na pozornici koja nije dijelila bend od publike), onda se možete naći u središtu grotla u kojem rock katarza funkcionira poput nezaustavljivog vulkana.
Kao i na referendumu, samo bi ovaj glas publike ‘za’ njih, ujedno bio i glas ‘protiv’ na referendumu. Jedino, nažalost, postoji i ona stara izreka “Malo nas je al’ smo govna“.
Što bi rekli Kent i Landau?
Jednostavno rečeno, ako ste mislili da su The Bambi Molesters samo fascinantno uvjerljiva sviračka jedinica prevarili ste se, jer oni su i neodoljivo zabavan bend za najbolji dernek, s vrhunskom svirkom, koji sam u zadnje vrijeme doživio.
Da ste mogli dovesti Nicka Kenta, Jona Landaua ili Lestera Bangsa, rekli bi vam, ili napisali, da su vidjeli sadašnjost domaćeg rocka koje se ni vi se ne bi morali stidjeti. I svi bi skupa mogli napisati par tekstova i knjiga o ljudima koji rade svjetski, na razini koja ne ostavlja sumnju da se sa svojom glazbom mogu mjeriti s najboljima, s onima o kojima se Uncutu, Moju ili Spinu pišu hvalospjevi. Srećom, i o ovima našima se pisalo vani, skoro i više nego kod nas.
Tito kraj Marshalla
Imamo i dokaz da je događaj bio ‘vip’; za tako ‘američki’ program, pa još na 29.11., bilo mi je kao u Fellinijevom filmu kad sam slučajno spazio Titovu bistu koja je s lijeve strane, s poda pozornice odmah ispred poredanih Marshalla, mudro u tišini promatrala cijelu bučnu situaciju.
Što si je mislio zna samo on, ali nisam očekivao da će od svih ‘vinatage’ programa na nekadašnji Dan republike – u povampirenoj sadašnjosti koja ne zna što nam je prošlost a što budućnost, a možda smo se i zajebali u procjenama? – gledati upravo The Bambi Molesters. Valjda stari zna što valja, volio je cubanu, zašto ne bi i americanu…
