Hooverphonic je bend sa sto lica. Sinoć su sva ta lica konačno, po prvi put u dvadesetrogodišnjoj karijeri predstavili Zagrebu. Hooverphonic nam se počeo prikradati u devedesetima, pokušavajući nas uključiti u njihovo dražesno eksperimentiranje malo s trip hopom, malo s jazzom, malo s filmskom glazbom, malo s elektronikom; a konačno su nas osvojili na početku nultih, s hitom koji će se jednom (ako ne već sada) smatrati evergreenom – ”Mad About You”. Sudeći po sinoćnoj mirnoj, zaljubljenoj publici – mi smo ti koji su ludi za njima.
Najbolji dokaz da ”The Voice” i slične glazbene emisije u potrazi za novim glasom ne moraju uvijek bit smećaste parade koje će iznjedriti talent na kojeg ćemo zaboraviti u roku od ‘tri, četiri –sad!’ je nova pjevačica Hooverphonica, Luka Cruysberghs, koja ima tek 18 godina. Da je itekako dostojna novog glasa ovog multižanrovskog benda prvo je morala dokazati Alexu Collieru. Sinoć je to dokazala i nama (ljudi, nemojte stalno grintat o novopridošlicama svog omiljenog sastava, dajte im priliku!).
Kao što nam je bend i obećao – setlista je bila mješavina nečeg starog, nečeg novog, nečeg plavog i nečeg posuđenog. Svirka je započela s novom pjesmom, ”Concrete Skin” – bend je lagano uklizio na pozornicu odjeven od glave do pete u crno, dajući time ruho svom ambijentalnom zvuku. No nisu ostali odjeveni tako do kraja koncerta: Luka je na sebe preuzela zadatak da svaki blok pjesama obilježi prikladnim outfitom – romantiku je dočarala crvena haljina, vesternsku vibru od ”Jackie Cane” obilježila je crnim kombinezonom i visokim čizmama, da bi nas u plesnom bloku zabliještila majicom zlatnih šljokica – bend se pobrinuo da budu i vizualna i auditivna poslastica. Collier nas je upitao ”jesmo li spremni za psihodelični izlet” – očito jesmo, inače bismo u utorak navečer ostali doma da gledamo ”Ljubav je na selu”.
Uvijek simpatični Collier imao je toliko toga za reći; puno pjesama popratio je svojim šašavim anegdoticama ili pak nonšalantnim ćaskanjem s pojedinim ljudima iz publike. Tako je pjesmu ”Ether” posvetio jedinoj Poljakinji u koju je bio zaljubljen, dok nas je u pjesmu ”Heartbroken” uveo zabavnom pričom o kolegi glazbeniku s ‘titanskom aortom’: dok je bio na operaciji srca, liječnici su pustili glazbu koju je dotična osoba sastavila prije operacije te se dogodila situacija da su, long story short, puna četiri sata kirurzi bili prisiljeni slušati – ironično – upravo ”Heartbroken”.
Bend je osvajao simpatije nas slušatelja lukavo se posluživši s klasicima poput ”Vinegar & Salt”, ”Eden”, ”The Night Before” i ”Jackie Cane”, ali i novijim stvarima, koje su mi zvučale puno zanimljivije uživo nego u studijskom izdanju, poput ”Horrible Person” i ”Looking For Stars”. Publika je bila pomalo mlaka, ali ne bih to nikome uzela za zlo; ambijentalni bendovi nazivaju se takvima s razlogom. Collier nam je iskazao svoje oduševljenje hrvatskim rakijama, osobito šljivovicom – prije nego što su odsvirali ”Hiding In a Song”, Collier nas je zamolio da ”pjevamo kao Mick Jagger i Keith Richards opijeni šljivovicom”. Kako se koncert pomalo blližio kraju, bend je iz rukava izvlačio najveće hitove: na ”Mad About You” gotovo svaka druga osoba je imala mobitel u zraku, pokušavajući snimiti video ovog vječnog soundtracka, ”Badaboum” nam je bacio srce u trk i rasplesao nas, a na “Amalfi“ smo postali back vokali benda.
Scott Walkera istakli su kao jednog od najvažnijih utjecaja na bend; pa su za bis – kao posvetu nedavno preminulom velikanu glazbe – sačuvali pjesmu ”Sometimes”, koju je Walker skupa s Callierom i Johnnyjem Franzom napisao 2001. Na samome kraju odsvirali su ”2 Wicky” (već sam se preplašila da će je izostaviti), gdje je Callier izrazio zahvalnost Burtu Bacharachu, vlasniku originalne pjesme ”Walk On By” koju je potom Isaac Hayes obradio – da bi naposljetku bila semplirana u ovoj zavodljivoj stvari.
Sve u svemu; bend nam je pružio čisti užitak – baš kako sam i očekivala. Malo čudnovatih zvukova, malo holivudskog glamura, malo ambijenta, malo melankolije i malo plesa – sve to upakirano u devedesetak minuta svirke. Hooverphonic je utorak navečer pretvorio u izlet u sva desetljeća glazbe.
