Napokon je i zagrebačka publika dočekala energiju najcjenjenijeg romskog sastava, Taraf de Haidouks, i to čak dva puta u istoj večeri – Lisinski je u ponedjeljak 6.11. bio rezerviran za ove vrhunske glazbenike!
Moja skromna saznanja i eventualna očekivanja dobila su svoju potvrdu tijekom njihovog dvosatnog nastupa koji je u premijernoj verziji započeo negdje iza 19:30, a završio riječima jednog od članova: “Još puno ljudi čeka da nas čuje!“, nakon čega su se glazbenici kratko osvježili, održali reprizu i tako je svima onima koji su uistinu željeli prisustvovati koncertu, to bilo i omogućeno.
O ovom romskom sastavu, koji uživa poseban ugled na World Music sceni, sve je već rečeno. No, kada želimo upoznati Taraf de Haidouks jedini način za to jest doživjeti ih, jer oni predstavljaju doživljaj muzike kao načina života.
Svoj nastup u Lisinskom započeli su instrumentalnom skladbom, nakon koje je dvanaesteročlani sastav stalno iznova mijenjao dinamiku na pozornici: brojem članova, vokalnim izvedbama, ritmom, tematikom.
U početku koncerta sam imala dojam kao da melodije ne dopiru do naših ušiju u cijeloj svojoj punoći i naravno, u skladu s time, publika je doimala malo ‘nagluhom‘, bez neke istinske reakcije.
Međutim, ovi su glazbenici ležerni u onome što rade i zato su se vrlo brzo zagrijali i sve prisutne nasmijali, zabavili i jednostavno oduševili. A zagrebačka publika? Kakva zna biti, opterećena i nimalo ležerna, nije im se dovoljno odužila.
Razlog tome vidim u pogrešnom odabiru prostora jer se u ponedjeljak navečer u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog okupio velik broj onih koji uopće ne prepoznaju pravu vrijednost ovakve glazbe i s druge strane onih, koji prepoznaju, ali sputani prostorom u kojem se nalaze nisu reagirali od srca. No bilo kako bilo, nadam se da je svim posjetiteljima jasno koliko je glazba Taraf de Haidouksa ‘uglađena i punokrvna‘ jer ju izvode pravi glazbeni majstori.
I za kraj, jedan potpuno osobni doživljaj: ‘Hajdučki orkestar‘, kako ih preferiram zvati, za mene predstavlja skupinu glazbenika koji bi mogli svirati bilo koju vrstu glazbe, bezgranično dugo i ako je potrebno naglavačke, jer kako mi ostali, primjerice, dišemo, hodamo, razgovaramo, tako oni sviraju, a od toga jednostavno nema boljeg…
Izvještava: Ana Faber
foto: t.v.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
