Drugu večer 19. Proljetne revije jazza otvorio je mladi Velšanin Gwilym Simcock. Iako tek 28-godišnjak, mladić je pobrao mnoge nagrade britanske jazz scene za najboljeg glazbenika.
Proljetna revija jazza ima običaj predstavljati zagrebačkoj publici svjetske mlade nade jazz scene, i dosta često pogađaju ljude koji će postati zvijezde (Jason Moran, Daniel Karlsson…). Nadam se samo da su pogodili i za Gwilyma Simcocka.
Simcock je nastupio sam na klaviru. Iako bi bilo zanimljivije vidjeti ga kako funkcionira u svom triju, moram reći da je i ovaj koncert bio fantastičan i pokazao visoko majstorstvo ovog mladića.
Najavio je da uskoro ide u studio sa svojim triom, te da će nam večeras svirati i nešto novog, još ne potpuno definiranog materijala. Tako prva skladba još nema naslov, a po riječima samog autora raste sve veća i veća što duže radi na njoj. 
Skladba počinje laganim uvodom s jakim utjecajem klasične glazbe, a kako se sve više i više razvija, preuzimaju je jazzerski elementi. U jednom trenutku nam Simcock pokazuje genijalnost svoje vještine i ideje kada paralelno svira i vodeću melodiju i pratnju, sve jednom rukom, dok drugom rukom u klaviru ‘štopa’ žice kako bi dobio razliku između melodije i pratnje, tj. kako bi pratnja zvučala poput kontrabasa.
Drugu skladbu najavio je kao nešto jednostavno, jer ‘svi autori nekad u životu pokušaju napisati jako jednostavnu skladbu, a to je u stvari izuzetno teško’. Skladba “A Simple Tale” uspjela je jednostavnom i lijepom melodijom, te svojom povezanošću i tečnošću opustiti publiku i potpuno ih šarmirati šarmom Simcockovih ideja.
U trećoj skladbi “Do What You Do” ovaj mirni i opušteni Velšanin koji svoju glazbu bazira na osjećajnim dionicama s dugim povezanim tonovima ipak pokazuje da se nekada zna i naljutiti. Pjesma u kojoj brza i agresivna dionica u nepravilnom ritmu jednostavno budi publiku iz hipnoze u koju ih je uveo, da bi se odmah izmjenila s drugom, laganijom, ali isto nepravilnom dionicom koja odgovara prvoj, jednostavno je genijalna i pobudila je ogromno zanimanje u dvorani. Simcock je pokazao svestranost svog talenta i publika je to nagradila pljeskom i glasnim odobravanjem.
Nakon ovoga dolazi potpuno smirenje. Skladba “And Then She Was Gone” ponovno nas vraća u stanje hipnoze i vodi u svijet ljepote izričaja Gwilyma Simcocka. Dok publika nijemo upija svaki ton, jedino u dvorani što se čuje je prelijevanje melodije ovog izvrsnog umjetnika, i sajla HRT-ove kamere koja konzistentno škripi i živcira prisutne. Ovom prilikom objavljujem da Muzika.hr prikuplja donacije za WD 40 koji ćemo svečano uručiti vodstvu HRT-a.
Gwilym Simcock koncert je završio kratkom skladbom za koju kaže da mu je pala na um to poslijepodne na tonskoj probi. Malo se s njom poigrao i premijerno (pretpremijerno, budući da pretpostavljam da nije još završena?) je izveo za zagrebačku publiku. Skladba se zove “Can We Still Be Friends?“.
Sve u svemu, odlično. Iako nisam ljubitelj jazza koji izvodi samo jedan instrument, moram priznati da me Gwylim Simcock oduševio. Nažalost, dočekala ga je tek polupuna mala dvorana Vatroslava Lisinskog.
No, vjerojatno to ima veze s velikom ponudom jazza ovaj tjedan (Revija, pa Jazzarella), tako da ljudi nemaju vremena i volje (i novaca) doći na sve koncerte.
Ali, oni koji su odlučili propustiti večerašnji koncert… treba im biti žao. Gwilym Simcock pokazao je genijalnost ideja i izvedbe i, ako ovako nastavi, očito je da će Proljetna revija jazza opet ‘pogoditi’ zvijezdu.
foto: Davor Hrvoj
