Gregory Porter
Vokal kakav rađa jednom u sto godina nakon sjajnog koncerta u Ljubljani došao je i do Šibenika. Bolju lokaciju od Tvrđave svetog Mihovila, s koje pogled puca na epski Šibenik, nije mogao odabrati.
Pod nebom punim zvijezda i publikom među kojom se smjestio i dobar dio “poznatih” i manje poznatih lice iz domaćeg glazbenog i zabavnog miljea, došetao je na pozornicu skromno, bez velike pompe, čovjek s neupitnim stilom. Od glazbe koju stvara, benda koji ga nadopunjuje, do cipela i odijela koje besprijekorno nosi, jasno je kao dan – Gregory Porter je ozbiljan igrač.
Savršen razglas, odlična organizacija i iznenađujuće ugodna publika uvelike su pomogli da ovaj koncert još dugo dugo ostane urezan u moje sjećanje. Kad sam ga 2011. godine gledao usred bijela dana u njujorškom Central Parku s tročlanim bendom, osjetio sam da će ovaj čovjek ostaviti ozbiljan trag na jazz. Šest godina kasnije, s par Grammyja u rukama, Gregory Porter stasao je u zvijezdu u pravom smislu te riječi te je u Šibeniku zasjao punim sjajem.
Krenuo je lagano i sjetno te nas je s “On My Way to Harlem” i “Take Me to the Alley” proveo kroz djetinjstvo i prve glazbene korake, što je publika znala cijeniti te smo svi s užitkom putovali kroz njujorške ulice i jazz legende koje su krasile uglove Harlema, Bronxa i Brooklyna. Chip Crawford na klaviru ga je pratio u stopu, a zakleo bih se da sam u majstorskim improvizacijama i skakanjima iz akorda u akord načuo natruhe Keitha Jerreta i njegovih predivnih melodija iz Kolna. Na trenutke ulazeći u “free jazz” zonu, da bi nas odmah vratio u crnačke korjene koje Porter respektira i njeguje, Crawford je zajedno s ostatkom benda napravio fenomenalan posao.
Poslije ljubavnog hita “Hey Laura”, uslijedio je ubitačan bass solo te naelektrizirani “Papa Was a Rolling Stone” tribute, koji se ubrzo pretvorio u meni najdražu iz Porterovog opusa “Musical Genocide” u kojoj nas je Porter sve naglas priupitao što bi o stanju trenutne glazbe imali za reći velikani poput Earth, Wind & Fire, Curtisa Mayfielda i Michaela Jacksona. Produživši kompoziciju, u nju je uspio potpuno prirodno ugurati bezvremenski “Nature Boy” Nata Kinga Colea. Iako to nije zvučalo maestralno poput recimo Kurta Ellinga sa jazz orkestrom, to nije ni bila poanta – Gregory nas je cijelim koncertom provlačio kroz hodnike glazbene povijesti te je publici približio svoje glazbene heroje, možda nesvjestan činjenice da je on to postao mlađim generacijama poput mene. Broj ljudi koji je potrčao da napravi selfie i dobije potpis na ploču ili CD razuvjerio je svakoga tko je skeptičan prema ovoj tvrdnji.
A zatim su se zaredale zarazna “Liquid Spirit”, često od DJ-a te house i hip-hop producenata samplana “1960 What” te oslobađajuća “Free”. “The people are thirsty so let that liquid spirit free” – zavapio je Gregory, a ušavši u publiku “liquid spirit” je napravio svoje – pljesak, ples, osmijesi i pozitiva razlili su se vrhom Šibenika. A onda su se, poput valova koje odnosi plima, jedan po jedan, počevši s Gregoryjem, članovi benda počeli micati s pozornice. No, prije nego su nestali, svaki je odradio jedan kratki solo. Ostavši sam, bubnjar je suludim ritmovima mamio publiku da stvori čim više buke, što je razgaljena škvdra objeručke prihvatila. Vrativši se na bis, Gergory je odsvirao prelijepu i nježnu “No Love Dying Here” i raspjevavši tvrđavu svima nam je jasno poručio – dok god su igrači poput Portera na terenu, nema straha od glazbenog genocida.
