Drugog dana All Women Jazz Festivala Jazzarella organizatori su nam priredili poslasticu. Doveli su ‘čudo od djeteta’, američku jazz pjevačicu i saksofonisticu poznatog imena Grace Kelly. ‘Čudo od djeteta’ ima nepunih 17 godina, ali iza sebe već ima i pet izdanih albuma kao i suradnju s nekim od najznačajnijih imena svjetske jazz scene poput Lee Konitza, Dave Brubecka, Phil Woodsa…
Na pozornicu popunjenog (bolje reći uobičajeno prepunjenog) ZKM-a izašao je Grace Kelly Quintet, a neobičan detalj je da je za prvu skladbu izašao samo kvartet u sastavu: Grace Kelly na saksofonima, Doug Johnson za klavirom, Eric Doob na bubnjevima i Thomson Kneeland na kontrabasu, dok im se tek kasnije pridružio i mladi Jason Palmer na trubi.
Grace Kelly podsjećala je više na pop zvijezdu izvučenu iz nekog MTV benda nego na jednu kvalitetnu jazz izvođačicu, odjevena u plavu šljokičastu haljinu. I nakon razigranog i nasmiješenog pozdravnog govora sve je vuklo u tom smjeru. 
No, onda su otvorili koncert standardom “I’ll Remember April“. Aranžman u latino ritmu i odlična solo izvedba na alt saksofonu samo je pokazala bogatstvo ideja i mogućnosti ove mlade dame i najavila da bi večer mogla biti fenomenalna. Pjesmu je izvodila i s velikim Phil Woodsom na koncertima i otkada ju je on pohvalio, ta pjesma postaje neizostavan dio njenog koncertnog repertoara.
Druga skladba bila je “Philosophical Flying Fish“, autorska skladba same Grace. Pitanje je kako u samo 17 godina života netko stigne razviti i tehniku i stil i ideje i vještinu komponiranja, no mladoj Grace sve ide od ruke. Na ovoj pjesmi svirala je picollo saksofon, a osobito efektna bila je njezina solo dionica. Naime, kroz solo je koristila kako melodiozne dionice na saksofonu, tako i jako efektno naglašene pauze odlično kombinirane s walking bass linijom. Očita je svestranost i široko razmišljanje ove izvođačice.
Da ne bi bilo da Grace Kelly samo svira, kao sljedeću skladbu izvela je kompoziciju “Straighten Up And Fly Right” koju je često izvodio i Nat King Cole, gdje je demonstrirala i svoje vokalne sposobnosti. A osim nje, na ovoj skladbi je dio svoje vještine pokazao i Kneeland sjajnim solom na kontrabasu, kojeg je publika oduševljeno pohvalila ovacijama.
Na četvrtoj skladbi “Every Road I Walked” priliku da dominira iskoristio je Jason Palmer na trubi. Vrhunski lagani osjećajni solo prožet kroz čitavu prvu polovicu skladbe mene je osobno oduševio, a kada je tom solu Grace Kelly suprotstavila svoju enerigčnu i agresivnu solažu, oduševljenju publike nije bilo kraja.
Uz svu ovu odličnu glazbu na pozornici, moram komentirati i ponašanje mlade Grace. Potpuna opuštenost na pozornici uz opisivanje pjesama i anegdota vezanih uz njih, iskrene osmijehe i zabavu na pozornici u maniri najbolje pop zvijezde jednostavno je stvorila neku auru oko Grace Kelly da joj publika jednostavno nije mogla odoljeti.
U sljedećoj skladbi pod nazivom “101” (originalni naziv trebao je biti “Parenting 101”) Grace svojim solom na saksofonu (a kasnije i Doug Johnson na klaviru) pokušava repetitivnim disonantnim dionicama simulirati konstantno i dosadno prigovaranje roditelja. Dakle, očito je da inspiraciju za svoju glazbu nalazi u svojoj svakodnevnici.
Uslijedile je skladba “But Life Goes On“, a nakon nje obrada poznate “Ain’t No Sunshine (When She’s Gone)” iz filma “Notting Hill”. Nije mi se svidio aranžman koji je Grace Kelly osmislila za ovu skladbu. Naime, vodeća karakteristika ove pjesme je prepoznatljiva i zarazna bas linija. No, u aranžmanu ovog kvinteta zadnja nota bas linije je sinkopirana i zbog toga sam dobijao dojam kao da ‘CD preskače’. Izgubio se dobar dio groovea koji bas linija vuče sa sobom.
U skladbi “Happy Theme Song” (koju je, pogađate, Kelly napisala kada je bila sretna) bio je odličan dio u kojem soliraju naizmjenično truba – bubanj – saksofon – bubanj. Uspješna komunikacija među ovim dosta različitim instrumentima oduševila je publiku i izmamila gromoglasan aplauz.
Naravno, nakon pjesme koja se zove “Happy Theme Song” mora uslijediti i blues “Please Send Me Someone To Love” Percya Mayfielda.
A onda, bubnjar i klavirist ustaju i odlaze sa strane u mrak. Publika stoji zbunjena, a počinje improvizacija na saksofonu i kontrabasu. Odličan uvod, maksimalno zanimljiva intro dionica, kao i sjajno osmišljena pratnja na kontrabasu pretopila se u poznate tonove teme skladbe “Round Midnight” Theloniousa Monka. Saksofon i kontrabas soliraju jedan preko drugog i nadopunjuju jedan drugog… Ovo mi je bio vrhunac večeri.
Na skladbi “Do We Ever Really Forget” Grace Kelly je, opet u maniri pop izvođačice, natjerala publiku da pjeva prateći vokal na refrenu. U stvari, Grace tijekom čitavog koncerta ima odlično ponašanje na sceni i pitanje je je li njena glazba uistinu toliko dobra ili je publika proglasi toliko dobrom jer su šarmirani i zabavljeni njenim nastupom. Mislim da je veći dio prvog, ali i dobar dio ovog drugog u pitanju. Skladba opet nije klasični jazz, već vuče na r’n’b, ali pokazuje sjajne vokalne mogućnosti mlade Grace.
A onda nešto što svaki jazz umjetnik mora raditi: odsvirati “Caravan“. Doduše, ovaj “Caravan” je imao jako dobar i jako zanimljiv uvod na bubnjevima koji je oduševio publiku, ali kao što smo već imali priliku vidjeti u ZKM-u, publika ne poštuje i ne čeka glazbenika da završi, tako da je pitanje kako bi taj solo završio/nastavio da ga publika nije nepristojno prekinula ovacijama.
Potom nas je čekalo i malo bossa nove u skladbi “It Might As Well Be Spring“, a za kraj Grace je najavila nešto što svi moramo prepoznati. I, naravno da smo prepoznali “Summertime“, aranžiran u grooveu koji su stvorili bubanj i bas kao pozadinu za odlične solo dionice.
Prvu solo dionicu imao je klavir, što je odradio dosta zanimljivo, ali, kada je na red došao Jason Palmer na trubi, publika se iskreno razveselila. A kako drugačije reagirati kada muzičar u jazz standardu svoj solo gradi oko Rossinijevog “Williama Tella“. Brzo je igru prihvatila i Grace Kelly i do kraja su paralelno solirali jedno preko drugog energično, kvalitetno, razgovarajući svojim instrumentima.
Naravno da publika nije pustila Grace da nakon ovako dobrog koncerta ode bez bisa. Ovacije su natjerale kvintet da se još jednom skladbom oprosti od zagrebačke publike. A izabrana skladba natjerala nas je da iziđemo s širokim blesavim osmijehom na licu, za kojeg ne znamo kako je došao tamo i kako ga skinuti. Radilo se o “Somewhere Over The Rainbow“. Nježno, melodično, fantastično.
Sve u svemu, Grace Kelly – pun pogodak! Nevjerojatno je da netko tako mlad može biti tako kompletan i svestran i muzičar i autor i izvođač i zabavljač… Teško je naći dovoljno komplimenata.
No, ono što mene zanima jest: ako Grace Kelly ima ovoliko ideja, melodija u glavi, ovakav nastup, ovako nevjerojatnu tehniku… sa 16 godina, kako li će tek zvučati s 40? Iskreno, nadam se da ću vidjeti. A još se više nadam da će to biti opet na Jazzarelli.
foto: Tomislav Capan
