Sama činjenica da je netko – u ovom slučaju, Dražen Kokanović i njegova ekipa – uopće htio, a potom i uspio realizirati tako značajan projekt kao što je dovođenje Waynea Shortera u Zagreb, vrijedna je svih mogućih pohvala.
U pitanju je, naime, jedna od najvećih živućih jazz pojava, jedan od najboljih jazz saksofonista uopće, ali i – što je rijetkost – jednako vrhunski jazz-kompozitor izvanvremenskih skladbi koje su postale trajna inspiracija cjelokupnom jazzerskom korpusu (“Footprints”, “Masqualero”, “Witch Hunt”… popis je poduži).
Stoga se s pravom može dvojiti da li je veći trag ostavio kao instrumentalist ili skladatelj. No, u oba slučaja, njegov utjecaj je ogroman i teško mjerljiv čak i gotovo pola stoljeća nakon njegovih prvih radova, a takva autorska i umjetnička kompletnost stavlja ga uz bok najvećih kreativaca jazza. Moći ga vidjeti u Zagrebu, pogotovo ukoliko ste imalo poštovatelj kasnijeg rada Milesa Davisa na koji je Shorter presudno utjecao, bio je razlog da se danima prije trljaju ruke, izvade stare ploče i planira odlazak na koncert.
Uz jednu kapitalnu nedoumicu, koja se uvijek pojavljuje pod ruku s velikim očekivanjima spram jazz-giganta u poznim godinama: da li će Shorter, koliko god kreativan bio, odsvirati koncert temeljen na vlastitim starim patentima, idejama i slavi, ili će iz rukava izvaditi tračak genijalnosti i napraviti koncert kojeg ćete pamtiti čitav život? 
Vrhunski kompetentna prateća ekipa – John Pattituci na basu, Danilo Perez na klaviru i Brian Blade na bubnjevima, također nije davala odgovor na ovo pitanje. Teško da se može naći savršenije sidemane za ovu vrstu glazbe: ali koliko će se oni moći usuditi, ili uspjeti povući Shortera u novo i nepoznato, bilo je teško nagađati. Pogotovu ako se sjetite ne pretjerano nadahnutog nastupa još jedne legende, Jacka DeJohnettea, u prvom izdanju ovog festivala u studenom prošle godine, kada se Perez i Pattituci uprkos fenomenalnom umijeću nisu mogli otrgnuti zanatskom pristupu vođe sastava.
Dvorana je bila krcata i euforična samom činjenicom da će na binu za koji čas izići Shorter. Ovo pritajeno oduševljenje pomalo je dijelio i vaš novinar, i sam ogromni poklonik Shorterova rada iz šezdesetih i sedamdesetih. Međutim, bilo je jasno kako bi baš zbog toga razočaranje koncertom odrađenim na autopilotu bilo veće.
Autopilot se, srećom, nije dogodio. Kvartet nije, kao Lovano nekidan, odradio unaprijed isprogramiran i rutinski koncert. Ali, pošteno govoreći, nismo vidjeli niti uistinu iznimne domašaje, kakve smo od Shortera mogli i smjeli očekivati.
Shorter je, naime, šezdesetih godina u kompozicijama za Davisov kvintet do vrhunca razvio post-bop, čija je glavna odlika vrlo slobodno i naoko labavo vezivanje melodijske linije uz harmonijsku pratnju, toliko da je spona između njih često jedva vidljiva – što rezultira krajnje neobičnim suzvucima i rastresitošću konstrukcija – ali ipak ni u kom trenutku ne otklizava u potpuni raspad ritma i strukture.
Pri tome je Shorter nedvojbeni prvak, nazovimo ga tako, serioznog (anglosaksonska kritika rabi ne sasvim jasan naziv cerebralnog) post-bopa (izvrsni albumi “Miles Smiles”, “Nefertiti”), nasuprot naglašenoj glazbenoj otkačenosti i ludičnosti Charlesa Mingusa te, pogotovo, Erica Dolphya u istom žanru, koji u najboljim trenucima zvuče neodoljivo uvrnuto i žovijalno, čak autoironično.
Ovakav uvod bio je potreban da se sažeto kaže kako je Shorter i na ovom koncertu ostao vjeran iznimnoj kompleksnosti i apstraktnosti krajnje razvedenog, serioznog post bopa, čime se unekoliko naslonio na veoma dobar live album “Beyond The Sound Barrier” iz 2005. godine s istom pratećom ekipom.
Genij nije izgubio ništa od svoje nevjerojatne sposobnosti da lakoćom barata i s najzahtjevnijim strukturama i idejama, tako da je svirka čitavo vrijeme super-nijansirano titrala na najosjetljivijoj žici između sasvim reducirane, apstraktne strukturiranosti i free kaosa, u koji ipak niti jednom nije upala.
Koncert su od samog početka nosili Blade i Perez nevjerojatnom konzistentnošću i energijom, pri čemu se Perez svojim zvonkim akordima uvijek iznova vraćao kad bi se već činilo da je cjelina odsvirana do kraja, postajući tako elektromotorom čitavog sastava, na što se Blade nadovezivao nevjerojatnom silinom udaranja po bubnjevima, od čega su mu doslovno pucale palice i komadi se odlamali usred skladbi (što ga nije spriječilo da tako nastavi najveći dio koncerta, a slušatelje u prvim redovima tjeralo na trzaje).
Prava je šteta što Pattituci sa svojim velikim umijećem nije bio dovoljno snažno ozvučen da kontrabasom podrži ogromnu Bladeovu energiju, ali je zato u tišim dijelovima iskazao izniman smisao za redukcionističko i krajnje senzibilno punktiranje koje u hipu mekano izraste iz potpunog pianissima do punog tona. Time se ujedno pokazao i savršenim partnerom i samom Shorteru čija je svirka također bila minimalistička i atmosferično – efektna, bez obzira da li je u pitanju sopran ili tenor saksofon, odnosno dugi zvižduci u mikrofon koji su dodatno pridonijeli space-ugođaju u kinu SC-a, sa svega nekoliko iole dužih pasaža.
Njih je, pak, publika već nakon deset sekundi ispraćala neumjereno euforično, iskazujući time ono što je i vašeg novinara kopkalo: da glazbi koja se pred nama događala nedostaje katarza. Izgledalo je to poput igre genijalnih matematičara, koji s lakoćom i efektno izvode i najkompliciranije formule, otvarajući prostor, pitanja, tišinu i natruhe odgovora – ali i nakon sata i pol ispisivanja ploča, crtanja, hiperboliranja, translacija i refleksija, prezentacija nije dala zaključni odgovor, već se sat prekida i idemo kući, a istinsku spoznaju ostavite za neki drugi put. Time je Shorter, nažalost, ostao tek u svojoj standardnoj (ali iznimno visokoj) ravni, bez ijednog pravog iznenađenja.
Esteticizam i intrigantnost pobuđeni tijekom koncerta ostali su uvelike nedorečeni; no bili su toliki da su ovacije kina SC-a bile sigurna oklada. Također, treba se vratiti na početak teksta pa reći da je samo dovođenje ovakvog jazzerskog barda veliko postignuće koje mora istinski veseliti svakog jazz-poklonika. Tim više što je posrijedi – pokazuje se – jedini koncert ovogodišnjeg Jazzg festivala koji je velikim dijelom opravdao očekivanja i reputaciju dovedenih izvođača.
foto: t.c.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
