To možda i ne odaje broj posjetitelja (oko stotinjak ljudi) koji je bio u ponedjeljak u Močvari na koncertu Pierced Arrows, jer ih većina otišla u Teatar & TD ne bi li pogledali Isis na N.O. Jazz Festivalu, no činjenica je da u Zagrebu postoji vrlo solidna brojka obožavatelja koji još uvijek vjeruju garage zvuku i energiji.
Većina tih ‘vjernika’ s navedenog koncerta je prije dvadeset i kusur godina ludovala za bendom Dead Moon, stoga ih je vjerojatno spopala tuga kad su prije tri godine saznali da njihov dragi bend više ne postoji.
U međuvremenu su Fred Cole (gitara/vokal) i Toody Cole (bas/vokal) nabavili bubnjara Kellia Haliburtona, te oformili Pierced Arrows.
Prvi i zadnji susret s Pierced Arrows zagrebačka publika imala je prije ravno godinu i pol dana u KSET-u, i već tada je bilo očito da bend neće živjeti na staroj slavi, a to su potvrdili i ovoga puta. 
Za zagrijavanje je pozvana Zg/Tokyo garage-punk kombinacija The Welcomin’ Committee in Flames koja je svojih 35-40 minuta odradila pred nekolicinom gledatelja, dok je većina tek pred kraj nastupa počela pristizati u Močvaru. Ponudili su već standardno dobar nastup, a i publika je živnula kad je bend sišao s bine među njih.
Nedugo nakon njihova nastupa sat je počeo pokazivati 22:30, a to je obično vrijeme kada počinju nastupi glavnih zvijezda večeri. Sve je bilo gotovo identično kao i zadnji put, bend obučen u identičnu garderobu, poredan u istoj liniji, jedino su izgledali malko stariji, a i svirka im je ovoga puta bila još za nijansu bolja.
Bend još uvijek promovira aktualni prvijenac “Straight from the Heart” pa su u skladu s time odsvirali gotovo kompletan repertoar s njega, od “Walking Wounded“, pa do “Frankenstein“, “Lost“, “In My Brain“, “Hills On Fire“, “Up On A Cloud“, “Caroline” ili 7″singla “Paranoia“.
Kod Pierced Aroowsa obožavam taj malo čvršći/psihodeličniji, rekao bih Black Sabbath zvuk jer su me u nekim trenucima doista i podsjetili na njih, ali ne bih želio ovom paralelom umanjivati njihovu originalnost i kvalitetu. Valja naglasiti kako je i ovoga puta zvuk u Močvari bio gotovo besprijekoran, a kad je tako onda ni bendu nije problem dati sve od sebe.
Održavali su jedan jako visoki nivo od početka do kraja, odazvali se na dva bisa, te zadovoljili sve prisutne. Jednostavno ne znam koga od njih troje bih izdvojio kao MVP večeri. Jedino što ne mora ulaziti u rubriku ‘možda’ jer činjenica je da već sada znam da ću ih gledati i sljedeći put, a tada valjda neću opet biti najmlađi u publici.
