Izvještaj s koncerta Florence + The Machine u pulskoj Areni.
Unatoč solidnom planiranju s moje strane i solidno obavljenom poslu od strane organizatora koncerta, Pula vas uvijek može iznenaditi nedostatkom parkirnih mjesta i vječitim građevinskim radovima, pa posljedično preusmjeravanjem prometa kroz ionako zakučastu mrežu uličica, obaveznih smjerova, zabranjenih skretanja, štogod, uglavnom sasvim dovoljno za pristojno kašnjenje unatoč najboljoj namjeri.
Tako se dogodilo da uspijem propustiti veći dio nastupa najnovijeg sjajnog projekta Dunje Ercegović Bad Daughter, kojeg sam zaista htjela čuti u takvom ambijentu. Nekoliko posljednjih stvari u setu orilo se Arenom dok sam obavljala ulaz, pretres i popratne aktivnosti, sakriveno gustom zelenom mrežom od znatiželjnika bez karte, ali sasvim dovoljno da se uvjerim da su oni zaslužili biti tu – zvučali su zaista sjajno. Nadam se što prije ih uhvatiti na nekom nastupu, ostala sam im dužna.
Već prvi taktovi “Heaven Is Here” kojom Florence + The Machine započinju cijelu Dance Fever turneju najavili su da nas čeka dobra koncertna večer – Florence i bend u top formi instant su pretvorili Arenu u crkvu glazbe i plesa i podigli cijelu publiku na noge, i ne kažem slučajno crkvu, budući da je dio pjesama s aktualnog albuma “Dance Fever” zaista temeljen na svečanim i veličanstvenim napjevima sličnim starim crkvenim napjevima, kao što se i tematski često poziva na prozivanje viših sila, kako pozitivnih, tako i negativnih, a Florence često utjelovljuje tu dualnost ljudske prirode, čas u svom anđeoskom obliku, čas hrvajući se s vragom u sebi. No, više nego išta, u Areni je bila prava vila – bosa kao i inače na koncertima, s lepršavom haljinom koja se prilagođavala njezinim elegantnim, gipkim, teatralnim pokretima, čak su i obraćanja publici bila nekako bajkovito entuzijastična i zarazna.
Setlista je bila bazirana dijelom na novom albumu, a djelom na starim hitovima – jednako sam uživala u svim tim trenucima, a velik dio publike, posebno na parteru, pokazao je da vjerno prate bend, jednako oduševljeno reagirajući na oboje.
Očekivano, Arena je u nekoliko navrata zaista kolektivno zapjevala, najprije u “Dog Days Are Over” u kojoj nas je Florence natjerala da spremimo mobitele i budemo u trenutku, vrlo uporno, ali istovremeno i nevjerojatno šarmantno zahtijevajući da nestanu svi do jednoga, pa da svi zajedno odskačemo prvi highlight večeri. Naravno da se slično ponovilo još nekoliko puta u setu, na očekivanim dijelovima, no isto toliko bili su impresivni i trenuci u kojima je Arena zanijemila i svatko do nas ostao praktički jedan na jedan s Florence i njezinim moćnim, moćnim vokalom koji je odjekivao Arenom u “Free”, “Big God”, “My Love”, “The Bomb”, “Morning Elvis”, introspektivnim, duboko emotivnim i razornim pjesmama.
Poruka koju Florence + The Machine šire ovom turnejom uspješno je prenesena i na pulsku publiku – u najavi za “Choreomania” (choreomania – od grčkog “choreo” – ples i “mania” – ludilo, u prijevodu plesna manija ili plesna kuga, društveni fenomen kolektivnog plesanja koji još uvijek nije u potpunosti objašnjen) ispričala nam je koliko su joj nedostajali nastupi, publika i kolektivno pjevanje i plesanje u kojem oduvijek pronalazi inspiraciju, te koliko je izolacija te vrste utjecala na stvaranje samog albuma “Dance Fever”. Publika ju je bezrezervno podržala, poslušala, zapjevala i zaplesala, puneći pozitivnom energijom i Florence i bend, koliko i jedni druge. Kad je Florence rekla da čučnemo, čučnuli smo, kad je rekla da skačemo, skakali smo, kad je rekla da upalimo baklje, upalili smo svi prethodno zabranjene mobitele i osvijetlili Arenu za zaista impresivan prizor i trenutak.
Osobno, najviše su me stresle “The Bomb”, koju su konačno izveli na turneji van Australije, praćena oduševljenim “Oh my God, they’re gonna do it” grupe nekih engleskih curkica oko mene, duboko potresna “Morning Elvis” koju su maestralno izveli, te, naravno, neizostavna i nevjerojatno katarzična “Shake It Out” – ići na Florence, a ne zaderati se “What the hell, I’m gonna let it happen to me!” iz petnih žila je nedopustivo, pa smo to obavili kako treba.
Iako nisam baš najveći fan benda na svijetu, “Dance Fever” je album koji me njima vratio nakon mnogo godina, a njihov je jučerašnji pulski nastup bio zaista energičan, više nego odrađen, dokaz da su vrijedni takvog genijalnog koncertnog prostora kao što je pulska Arena, u kojoj jednostavno osjetite ako je nekom bendu tu mjesto ili nije. Florence je uspjela opčiniti publiku za jednu vilovitu i pomalo bajkovitu večer u kojoj smo svi otišli kući zadovoljni, ili čak još uvijek gladni njihovih pjesama, što nimalo nije mala stvar. Od ostalog, organizacija sasvim u redu, vizualno sve jako dojmljivo, zvuk savršen, ambijent savršen, vrijeme savršeno, ljetna koncertna sezona u Areni otvorena u velikom stilu. Sve u svemu, naklon Florence + The Machine, i velika očekivanja za koncerte koji nas ovog ljeta još tamo očekuju.
Setlista:
Heaven Is Here
King
Ship to Wreck
Free
Dog Days Are Over
Dream Girl Evil
Prayer Factory
Cassandra
Big God
Hunger
Choreomania
Kiss With a Fist
Cosmic Love
Daffodil
My Love
Restraint
The Bomb
Morning Elvis
Bis:
Never Let Me Go
Shake It Out
Rabbit Heart (Raise It Up)
View this post on Instagram
