Nakon par mjeseci koncertne suše, Slovenci su nas počastili jednim pravim spektaklom. Toga smo se kišnog i hladnog dana uputili u Deželu. Čini se da su nas Finci iznenadili i sa, za skandinavska prostranstva karakterističnim, klimatskim ugođajem, a ne samo sa svojim najvećim glazbenim zvijezdama.
Laganim smo se korakom uputili na Križanke jer smo očekivali da koncert najavljen za 20h sigurno neće početi prije pola deset. Izgleda da smo se previše navikli na hrvatsku (ne)organizaciju. Oko 20:15, kada smo se napokon uspjeli probiti na koncertni prostor, Križanke su bile dubkom pune. Ljudi su bili natiskani kao sardine, a raspon godina publike varirao je od 12 do 50.
Nakon prvotnog šoka, našli smo i mi svoje mjesto pod suncem (ovaj, khm, kišnim oblacima). U slučaju da ne znate, Križanke su inače ljetni teatar, dakle, nemaju krova (a baš ni puno zidova). Ali Slovenci su i tome doskočili tako što su prostor pokrili nekakvim krovom za napuhavanje ispod kojega je slobodno strujao hladni noćni zrak. Totalna epika, nema što.
Petnaest minuta nakon našeg ulaza svjetla se gase, pozornica se puni dimom, a iz zvučnika dolazi zvuk bubnjeva i gromova, ispočetka tiho, a onda sve glasnije. Na jednu sekundu sve zamre, da bi se odma zatim upalila svjetla. Tarja, Tuomas, Marco, Jukka i Emppu izlaze na pozornicu, a cijele Križanke se tresu od oduševljenog vrištanja publike – definitivno najgromoglasniji doček nekog benda koji sam imala prilike doživjeti.
Kroz euforiju se naziru prvi taktovi “Dark Chest Of Wonders“, i već mi je onda bilo jasno da će to biti koncert za pamćenje. Sve je odsvirano bez greške, nastup je dinamičan, a pozornicom dominira Tarja (i stasom i glasom) koja u svojoj žutoj haljini leprša sa jednog kraja stagea na drugi. Jedna za drugom, redaju se pjesme – “Planet Hell“, “Kinslayer“, “Siren“, “Nemo“, “Bless The Child“, “Slaying The Dreamer“, “Ever Dream“, “Wishmaster“… Izvedba “High Hopes” popularnih Floydovaca bila je ušima veoma ugodno iznenađenje, no mene su definitivno osvojili sa “Sleeping Sun” i “Phantom Of The Opera“.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka cijele večeri bila je Tarjina najava: “A song she will sing for us” nakon čega je uslijedila “Kuolema Takee Taiteilijam“. Lagana muzika, prigušena svjetla i dah koji se vidi na hladnom noćnom zraku – totalni trans.
Cijeli je nastup odrađen vrlo profesionalno, a opet ne na način da se stvori neka distanca između Nightwishevaca i publike. Komunikacija je bila stvarno dobra, a nakon uobičajenog “We want more!” uslijedio je bis sa desetominutnom “Ghost Love Score” i “Wish I Had An Angel“, čime je ujedno i zaključen koncert.
Iako nemam nikakvih konkretnih prigovora, ipak ne mogu prežaliti činjenicu što su stari albumi – “Anegls Fall First” i “Oceanborn” bili u potpunosti zanemareni kada se radila setlista. No, s druge strane, Nightwish po mojem mišljenju ima previše dobrih pjesama. Da sam imala prilike složiti setlistu po svome ukusu, tako da čujem apsolutno sve što želim čuti, bili bi prisiljeni svirati barem 3 sata. Kristalno mi je jasno koliko je tako nešto nemoguće, tako da sam zadovoljna i sa ovime što smo na Križankama dobili.
Oko 250 kuna, koliko je koštala ulaznica je možda malo previše za izdvojiti za sat i pol svirke, ali isplatilo se. Osim toga, ne pada mi na pamet niti jedan bend koji bi im bio dostojna predgrupa. U svakom slučaju, 18.09. ostat će debelo podcrtan na mom kalendaru kao jedan od najboljih koncerata u mojem životu.
Foto: Luka Delfin
Zahvaljujemo prijevozniku Urban Travel.
