Razlog mog preksinoćnjeg izlaska iz toplog stana, po onom nemilom sjevernjaku koji je brijao ulicama Zagreba, bio je koncert grupe F.A.U. u blues and rock’n’roll baru Purgeraj. Iako grupa djeluje još od 2002., u sadašnjem sastavu kao i koncertnoj postavi Purgeraja su još od 2005. Za sebe kažu da su čudno počešljan bend iz Zagreba koji svira mješavinu bluesa i rocka, te da su nastali pod utjecajem Hendrixa, ZZ Topa, Led Zeppelina, J. L. Hookera i ostalih manje ili više sličnih glazbenika.
Razlog zbog kojeg sam došao nije bio stalni repertoarni cover postav već najavljena promocija njihovog promo materijala nazvanog “Urbana gerila”. Dotični materijal za sada broji osam autorskih pjesama, koje se, hvala Bogu, na internetu mogu poslušat na službenim im stranicama.Bend za sad još nema opipljivog diskografskog materijala, ali svojom upornošću i intenzivnim prezentacijama svog rada zasigurno će se i to promijeniti.
Za početak moram spomenuti kako sam primijetio iznimnu usviranost, koncertnu kondiciju i jačinu vokala s kojom se Điba (inače frontmen grupe) suprotstavlja Hendrixu, Stevie Ray Vaughanu, ZZ Topu. To su od prilike i pripremili ovaj puta kako bi sramežljivo nadopunili svoj za sada nedovoljno eksponirani materijal. 
Moje simpatije odmah su pridobili Hendrixom, kojeg je te večeri bilo zaista mnogo, a po plesnoj gestikulacije publike rekao bih da su se oni osjećali isto. Na prvi dio covera s Jimijevom okosnicom nadovezao se prvi dio autorskih stvari.
Započeli su dugom najavom i napomenom da se možda nekima neće sviđati te krenuli žestokim uvodom smiješno naslovljene pjesme “Pasmaterio” koja mi za sada nije favorit snimljenih stvari. Već sljedeća “Glavonja” mnogo je bolja, uvodne bas dionice i sramežljivi back vokal tokom refrena puno je bolja varijanta od golog sirovog glasa iz prethodnice.
U nastavku su slijedile “Devet banki čistog sexa” i priča o Petru Graši i njegovoj odjevno stilskoj pojavi na Dori, koja je trebala biti poveznica s frontmenovom košuljom, a sve to je zapravo trebalo biti smiješno, kažem zapravo, jer ljudi koji su bili željni lošeg humora, a ne dobre svirke mogli su se pojaviti dva dana prije na stand up comedy večeri.
Nastavili su s “Kubura” koju sam tada prvi puta čuo, a na prvo slušanje teško da će ti se nešto svidjeti. Uvidjevši da autorske stvari ne prolaze tako dobro, mudro su tijek atmosfere zaokrenuli s “Crosstown Trafic” te malo teksaškog hard rocka “Hi-Fi Mama” te “La Grange” prerade najpoznatijih bradatih rockera.
Do prvog odmora počastili su nas s “Couldn’t Stand The Weather” te “Castles Made Of Sand“, a poslije odmora nastavili u istom ritmu s “Little Wing“. Kada je Jimi podloga završila ponovno su krenuli u samo prezentaciju i to pjesmama “Velika braća”, “Urbana gerila” po kojoj je i nazvan kompletan promotivni materijal.
Zanimljiva stvar je da je na studijskoj snimci ubačen uvodni monolog Otokara Levaj što su već mnogi prije njih prodali. Sjetimo se samo Dine Šarana i njegovih Štuka u pjesmi “Minimalizam”. Prije nastavka sa svojim primarni glazbenim materijalom, a što su još uvijek obrade, odsvirali su nam još jednu po imenu “Vatra“.
U nastavku večeri čuli smo još podosta poznatih rock uspješnica Stevie Ray Vaugha, John Lee Hookera, ZZ Topa, Erica Sardinasa i naravno Jimija Hendrixa. Za kraj ostavili su meni najsimpatičniju “Kako je konj naguzio princa“. Dozvolite da vas u to uvjerim malim citatom iz refrena pjesme: “...tvoj princ neće doći/jako kasni on/ko dijete tiho plače/konj ga je naguzio…” Kako smo još uvijek svi pod dojmom, želju ‘hoćemo još’ ispunili su nam Majkama i njihovim velikim hitom “Mene ne zanima“.
Da sumiram, prema osobnoj procjeni dečki se još uvijek najbolje snalaze u repertoaru obrada. Logičan korak je bio da su se odlučili i za malu autorsku avanturu, ali da bi zaintrigirali jednu od diskografskih kuća biti će potrebno još dosta raditi.
Preksinoć što zbog razglasa što zbog načina pjevanja tekst pjesama na hrvatskom jeziku dosta teško se mogao razaznati, nadam se da će se u skoroj budućnosti taj solidan vokal moći dobro iskoristiti.
