Ima stvari u životu koje se definitivno isplati čekati pa makar to čekanje trajalo i petnaest godina. A ako volite neki bend kao što ja volim The Lemonheads dovoljan je samo jedan dan da naplati sve te godine i učini vas sretnim i za sljedećih petnaest. Odluka je pala da se ide u Zürich.
Bilo je naravno i bližih gradova na ovoj turneji, ali dvije stvari su presudile: prva je bila ta što sam htjela pogledati i Eugene Kellyja što je pak uključivalo samo datume između Münchena i Pariza, a drugi i ništa manje važan razlog bio je taj što sam htjela biti sigurna da neću izvisiti za ulaznice.
Umjesto da ganjam organizatore i bakćem se s kreditnim karticama, ovoga puta sve je sredila najbolja sestra na svijetu koja je dobila precizne instrukcije što gdje i kada kupiti i nakon nepuna dva dana ulaznice su bile u mojim, odnosno njenim rukama. Mjesto radnje: klub Abart, vrijeme radnje: točno 19.30.
Kao što sam već spomenula, The Lemonheadse na ovom dijelu turneje prati Eugene Kelly. Možda vam njegovo ime ništa ne znači, ali sigurno ćete se prisjetiti škotskog benda The Vaselines čiji je on bio osnivač i ključni član. Da The Vaselines ne ostanu vječita nepoznanica pobrinuo se Kurt Cobain koji im je bio najveći obožavatelj, a poznatim ih je učinio obradivši njihovu stvar “Molly’s Lips” koja se redovito nalazila na Nirvaninom koncertnom repertoaru.
Nakon raspada The Vaselinesa Eugene Kelly najprije je osnovao bend Eugenius da bi se unazad nekoliko godina posvetio solo karijeri. Već dugo surađuje s Evanom Dandom, a osim The Lemonheadsa društvo na turnejama nedavno je pravio i Mogwaiu te Isobell Campbell, bivšoj članici Belle & Sebastian.
U Zürichu se predstavio u akustičnom izdanju te uz pratnju gitare i usne harmonike odradio svoj uvodni set koji se pretežno sastojao od pjesama sa njegovog solo albuma “Man Alive” i EP-a “Older Faster”. Bilo je lijepo čuti i originalnu, doduše akustičnu, verziju “Molly’s Lips” te naravno “Sun Of A Gun“, prvog singla The Vaselinesa koji je Nirvana također obradila i uvrstila na svoj “Incesticide”.
Neki tip mi je ispred nosa maznuo set listu, ali sjećam se da je svirao još jednu zanimljivu pjesmu koja se zove “I’m Done With Drugs“, a čiji jedan stih glasi: “I’m done with noise and all it brings/Sonic Youth, The Rites of Spring/I’ll mend my ways I’ll cut my hair/I’ll even change the clothes I wear“.
I upravo takav dojam je ostavio Eugene Kelly – kao prosjedi gospodin u najboljim godinama koji danas uživa u nastupima uz svoju akustičnu gitaru, a divljanje i opijanje prepušta onim mlađima. I zato mi je bilo malo žao kada se na kraju zahvaljivao publici pa spomenuo kako mu je krivo što su neki došli samo kako bi pričali oko šanka, ali da im on ne može ništa ‘jer je manji i slabiji od njih’.
A onda kratka pauza, naštimavanje gitara i nestrpljenje koje doseže vrhunac. Taman dok je s razglasa svirala “Love Will Tear Us Apart” bend se pojavio na stageu pa je DJ prekinuo stvar na pola, da bi Evan Dando došao do mikrofona i tražio ga da pusti ljudima stvar do kraja i tako pobrao prve simpatije.
Da sam kojim slučajem prije petnaest godina stajala pola metra od Evana Dandoa vjerojatno bih počela vrištati, no sada sam se ipak suzdržala i samo s uzdahom konstatirala da je unatoč svojih 39 godina još uvijek jedan od najljepših muškaraca na svijetu. Nemaran imidž rock zvijezde u pohabanim trapericama i iznošenoj majici s pokojom rupom te trodnevna brada i plave oči koje škilje iza dugih šiškica učinili bi ga poželjnim čak i da mu makneš gitaru iz ruke i zamijeniš je nekim konvencionalnim zanimanjem.
Koncert su pomalo neočekivano započeli s pjesmom “Different Drum“, coverom američkog folk rock tria Stone Poneys iz šezdesetih, koju je originalno napisao Mike Nesmith, tada član The Monkeesa, a The Lemonheadsi je obradili na svom EP-u “Favorite Spanish Dishes” iz 1990. godine.
No, Dando je večeras bio vrlo štedljiv s obradama, ali sumnjam da je itko ostao razočaran zbog nesviranja “Mrs. Robinson” za koju pretpostavljam da im već lagano izlazi na uši. Cijeli koncert zapravo je bio koncipiran kao svojevrstan ‘best of’ na kojem su prevladavale stvari sa “It’s A Shame About Ray” i novog albuma, uz dodatak još ponekih hitova kao što su “The Great Big No” ili pak “If I Could Talk I’d Tell You“, što je vjerojatno bio i najpošteniji pristup nakon dugo godina pauze i izbivanja sa scene.
Svemu je pogodovala i činjenica da je novi album zaista izvrstan, tako da uopće nisam imala osjećaj uskraćenosti za nešto staro ili pak dosađivanja nečim novim. Štoviše, “Become The Enemy” i “No Backbone” ravnopravno su parirale jednoj “Confetti” ili pak “It’s A Shame About Ray“, a na ovoj potonjoj drugu gitaru je umjesto J Mascisa koji gostuje na novom albumu (hehe, bilo bi stvarno previše za moje srce da su još i njega doveli) svirao Mark Arnold, čovjek zadužen za zvuk The Lemonheadsa, koji se međutim nije pojavio na stageu već je svirao s mix pulta.
Kao što je već poznato, novi album Dando je snimio uz pomoć Karla Alvareza i Billa Stevensona, dvojca iz Descendentsa, no oni koji su mislili da će imati priliku vidjeti još koje poznato lice ipak su ostali kratkih rukava. Dandoa naime umjesto spomenute dvojice na turneji prate Devon Ashley na bubnjevima i nešto mlađi Vess Ruthenberg na basu, oba bivši članovi benda The Pieces. Iako nisu face bilo bi krajnje nepravedno ne spomenuti ih jer ni u jednom trenutku se nisu doimali samo kao plaćeni bend, a simpatični su čak i kada Devon malo sfuša početak jedne pjesme, a Vess, unatoč falsetu, nikada neće i ne može pjevati back vokale na “Bit Part” kao Juliana Hatfield.
“Bit Part” na koju su definitivno proradile emocije, kao i na “Alison’s Starting To Happen” i “Ride With Me” na kojima su me cijelo vrijeme prolazili trnci. Možda su mogli ubaciti i još koju stvar s “Lovey”, no Evan se nije obazreo na molbu jedne djevojke koja je još na početku koncerta pored set liste ostavila papirić s porukom da ako može odsvira i “Half The Time”.
Ogroman plus i što se nisu prenemagali s bisom, već se pred kraj koncerta bend povukao u desni kut gdje je cijelo vrijeme stajao jedan roadie s gitarama, a Evan ostao sam na stageu s akustičnom gitarom, koja je izgledala kao da je prešla pola svijeta, te odradio još kratki akustični set na kojem je odsvirao “Why Do You Do This To Yourself?” sa svog solo albuma “Baby I’m Bored”. A onda mu se ponovo pridružio i bend i zadnja stvar koju smo čuli nakon sat i pol bespoštedne svirke bila je “Rudderless“, a osmijeh koji mu pred kraj više nije silazio s lica dovoljno govori koliko ponovo uživa u svirkama.
Jedina zamjerka na koncert je ta što je ozvučenje u ovako malom prostoru definitivno bilo preglasno, a ja naravno tvrdoglavo odbila čepiće za uši koje su dijelili na ulazu, ali kao što rekoh na početku, isplatilo se čekati petnaest godina jer ovakve uspomene ostaju za cijeli život.
Da bi doživljaj bio potpun, moram još spomenuti i sljedeću anegdotu. Naime, koncert je morao biti gotov do 22:30 budući da je od 23 h slijedio nekakav party za koji su vrijedile druge ulaznice te smo do tog vremena svi morali napustiti klub. Dok smo tako čekali red za garderobu primijetila sam da se na stage vratio bubnjar Devon i krenuo skupljati instrumente.
U hipu sam se stvorila kraj njega i ljubazno zamolila za autogram na što je on pitao da li želim da mi se i ostatak benda potpiše. Na moje “Da, naravno” nestao je put backstagea, a uspjela sam mu još reći da sam na koncert došla iz Hrvatske, što ga je jako iznenadilo pa mi je rekao da su i na koncertu u Bologni upoznali neke Hrvate. Novi šok uslijedio je kada se vratio i pitao me želim li se upoznati s cijelim bendom i tako sam se već trenutak kasnije našla u backstageu pored Evana Dandoa koji je suprotno svim mojim očekivanjima bio izuzetno raspoložen za druženje i ispao je sve samo ne uobražena rock zvijezda.
A naslov? Ma znam da je Evan oženjen, to je ionako tu samo poradi dramatičnosti. Nadam se da mi gospođa Dando neće zamjeriti.
Set lista:
Different Drum
The Great Big No
Down About It
Alison’s Starting To Happen
Hannah & Gabi
Hospital
Let’s Just Laugh
It’s A Shame About Ray
Black Gown
Become The Enemy
Confetti
Ride With Me
It’s About Time
No Backbone
Baby’s Home
Tenderfoot
Pittsburgh
Drug Buddy
Turnpike Down
Bit Part
Why Do You Do This To Yourself?
If I Could Talk I’d Tell You
Rudderless
