Nakon godinu dana solinska Gradina ponovo je dočekala gledatelje kako bi im organizatori pružili dvije večeri uživanja u etno glazbi s raznih strana svijeta. Kao i svake godine, Ethnoambient Salona nam i ove godine nudi zanimljivu ponudu, tradicionalnom glazbom će nas provesti od Zimbabvea, preko Portugala i Hrvatske do daleke Škotske, i onda preko Grčke do Rusije.
Prve večeri nastupile su Zuzana Novak (UK/Zimbabve), Mandragora (Portugal), i domaće snage Kries, dok su nas drugog dana festivala čekaju Stobo Village Band (Škotska, UK), Kristi Stassinopoulou (Grčka), i za kraj festivala Iva Nova (Rusija).
Jučerašnju prvu večer otvorila je Zuzana Novak svojim solo nastupom. Zuzana je tragala za korijenima glazbe, što ju je odvelo do dalekog Zimbabvea. Tamo je otkrila svoj instrument mbiru, tradicionalno glazbalo te zemlje u koje se odmah zaljubila, u čemu su joj pomogli prijatelji i učitelji Kenneth Nyandoro i Wellington Chidzawo. 
Zuzanin nastup na otvorenju Ethnoambienta bio je fantastičan. U smiraj ljetne večeri na solinskoj Gradini odlično je pasao glas (s pravom opisan kao magični od strane organizatora) Zuzane, praćen ritmičnim i pamtljivim jednostavnim melodijama na mbiri. 
Priče koje je umjetnica ispričala o pjesmama, kao i melodija i atmosfera uspjele su mnogobrojnoj publici prenijeti dašak Zimbabwea i tradicija te zemlje. Na kraju je završila koristeći hošo, ritmične šuškalice kojima lokalno stanovništvo poziva na ples. A, po riječima same izvođačice, pleše se cijelu noć.
Nakon odlične Zuzane uslijedio je portugalski sastav Mandragora. Kada vam netko u jednoj rečenici spomene Portugal i tradicionalnu glazbu, prvo što vam pada na pamet jest fado. Odmah nas je i sam Mojmir Novaković u predstavljanju benda upozorio da očekujemo nešto sasvim drugo. 
Mandragora je instrumentalna skupina od pet glazbenika. Bubanj, bas i akustična gitara su standardni, dok nas s jedne strane iznenađuje Filipa na saksofonu, fruli i gajdama, a s druge strane Sandro na čelu, moraharpi (tradicionalno švedsko glazbalo) i bouzoukiju (tradicionalno grčko glazbalo). Mandragora istražuje tradicionalnu portugalsku glazbu, te koristi ideje i teme iz portugalske glazbe i spaja ih s modernim trendovima fusion glazbe.
Koristeći mnogo nepravilnih ritmova (7/8, 9/8…), te neočekivanim prelascima iz ritma u ritam, čak i više puta unutar jedne pjesme Mandragora je i dalje uspijevala zvučati plesno i tečno, te se publika u Gradini počela polako njihati u ritmu, cupkati nogama i pljeskati. Odlično zagrijavanje za ono što je tek predstojalo. 
Pokazali su odličnu usviranost, a kombinacija tradicionalnih ne samo portugalskih ideja (bilo je tu i irskih motiva, kao i motiva iz francuske Bretanje) s fusion i jazz izričajem ostavila je publiku bez daha samo očekujući sljedeći obrat. Vrhunski aranžmani i ideje pokazuju kako postoje trendovi da se tradicionalna glazba na jedan novi i moderan način približi publici, koja je to iznimno zahvalno prihvatila.
I za kraj, kao što i priliči, poslastica. Domaća etno atrakcija Kries dobila je čast da, kao i svake godine, zatvori prvu večer festivala. Od novosti vezanih uz grupu Kries treba istaknuti izlazak novog albuma “Kocijani“, kao i suradnju s Martinom Swanom, novim producentom i violinistom u bendu. Kries je i prije samog izlaska na pozornicu odmah podigao publiku na noge, jer je publika znala da ih čeka sat vremena rasplesanog ludila.
Prisustvovao sam koncertu Kriesa na Ethnoambienta Salona 2007. gdje nisam bio oduševljen ‘novim’ bendom, prelaskom s DJ-a na bubanj, bas i gitaru, nekako je sve zvučalo ‘nespretno’, neuvježbano, nejedinstveno, kao da Mojmir, Krešo, Andor i Ivo žive etno i doživljavaju te napjeve, dok su Erol, Koni i Levi kao session muzičari došli odraditi i nikako ne pripadaju tamo.
Ovaj put sam potpuno suprotnog dojma, očito je sve ‘kliknulo’ na svoje mjesto i bend zvuči moćno, kao jedinstvena cjelina koja je u stanju zabaviti prepunu Gradinu, istovremeno očito uživajući na pozornici. I, moram priznati, prijelaz s DJ loopova i beatova na živu izvedbu je uspješan i pun pogodak.
Kocijani (ime novog albuma) su mjesto na granici sa Slovenijom u Gorskom Kotaru, s 11 stanovnika, gdje su, za potrebe snimanja albuma, Kries proveli dva puta po 15 dana. Mojmir je svima preporučio da posjete Kocijane, da se tu radi o prekrasnim ljudima, prirodi i krajoliku, i očito je da je to čarobno mjesto ostavilo traga na Kriesu.
Na Gradini je vladalo ludilo. Svi ljudi (a koncert je, čisto usput budi rečeno, bio rasprodan) bili su na nogama i plesali u ritmu.
Martin Swan na violini, za mene novi član benda, odlično se uklopio i još doprinio kvaliteti ukupnog zvuka. A što se tiče koncerta, standardna bajka. Kries je kombinirao pjesme s novog albuma sa starim skladbama, a publika je reagirala fantastično.
Dodate li i šarm koji pružaju zvuci lijerice, gajdi, violine i udaraljki kombinirani s bubnjem, basom i gitarom, dobit ćete nezaboravan doživljaj publike koja je naprosto eksplodirala u oduševljenju.
Očito je ovo oduševljenje prešlo i na glazbenike na pozornici, jer se vidjelo kako se u potpunoj opuštenosti šale jedni s drugima, improviziraju na pozornici i generalno se dobro zabavljaju.
Kad je za kraj odjeknulo “Zumba zumba zumba zumba…“, atmosfera na Gradini bila je neopisiva. To je trebalo doživjeti.
I, naravno da nismo pustili Kries da ode bez bisa. Za kraj su nam Mojmir i društvo pokazali da su, kao i u vokalno-instrumentalnim izvedbama, jaki i u a capella skladbama, te su nam otpjevali još jednu pjesmu za kraj (s dosta improvizacije u odabiru dionica: “A sad…. Andor! A sad…. Ivo!“). Publika je definitvno imala što vidjeti i dobro će zapamtiti ovaj nastup Kriesa. Ja znam da ja hoću.
Sve u svemu, prva večer Ethnoambienta vrhunski uspjeh. Mislim da organizatori moraju biti zadovoljni, a za posjetitelje garantiram da jesu bili zadovoljni. Vidjet ćemo što nam donosi subota, kad nas Stobo Village Band, Kristi Stassinopoulou i Iva Nova vode kroz tradicije Škotske, Grčke i Rusije.
foto: Tomislav Capan
