Eskapizam Granta Harta

Mršav i vječno blijed, Grant Hart svoje poroke i težak život nosi na licu i pokazuje sa sporim manirama dostojnim nekoga tko je preživio i proživio više toga od osamdesetih.

Iako je prošlo mnogo godina otkad su takve usporedbe imale smisla, razumio sam zašto su Boba Moulda, drugu trećinu legendarnih Hüskera Dü, opisivali kao uštogljenog kicoša nasuprot opuštenog hipija Harta koji je dugom kosom i uvrnutim smislom za humor stvarao protutežu ozbiljnijem gitaristu.

Odlično raspoloženi Hart u najboljim je trenucima zajebant koji će najiskrenije otpjevati poletnu “A Letter From Anne Marie” i uspređivati gitaristički solo s masturbacijom. “Takav solo želim napraviti s cijelim orkestrom.” Da sto ljudi masturbira tako? “Više kao 14 ljudi i krpa, a zvali bi se… The Aristocrats!“, prepričavajući legendarni prljavi vic u svojoj bizarnoj cijelosti.

Koncept cijele turneje, a i iskustvo koncerta, činilo se ‘Grant Hart best of tour’ što bih inače napisao s dozom prijezira, no Hart i domaći ESC Life pred nas su došli posredstvom odličnog prošlogodišnjeg “The Argumenta”, ambicioznog dvostrukog konceptnog albuma koji je pokazao Hartovo najbolje i najgore, visoki koncept inspiriran Miltonovim “Izgubljenim rajem” kojeg gleda kao svoje dijete. “Sve ovo što izvodim po barovima s ESC Life ili solo je zasebno, mogu izvesti neke pjesme s njega, ali ne želim da jednog dana ljudi viču ‘Diane!’ dok izvodim The Argument s orkestrom” aludirajući na buduće aranžmane.

Unatoč tome ne osjeća breme zbog popularnosti starijih pjesama ili ljudi koji se ipak deru “Diane!” iz publike. “Samo pomislim, ‘Bože, trebao sam uložiti još bar pet minuta u riječi te pjesme’. No, sve dok nekome ne zadovoljavam krizu srednjih godina zadovoljan sam. Moja glazba nije prestala nakon Hüskera pa zato pitam te ljude ‘Gdje si bio zadnjih 25 godina?’. Ipak, ima li itko karijeru kakvu želi?”

Hart je u četvrtak bio sam sebi predgrupa, opušteno odradivši naramak pjesama iz svih faza svoje karijere, sve dok infuzija ESC Lifea nije dodala života stvarima koje su namjenjene za cijeli bend – gotovo alegorija za “The Argument” kojem nedostaje par kritičnih uši koje bi odrezale pokoju pjesmu, protuteža koju je imao u ranijim bendovima.

Ne znam je li tako zbog šest datuma koje su odradili prije ovog u zagrebačkoj Močvari, no ESC Life pokraj Harta nastupili su potpuno prirodno, ne kao pratnja ili ispomoć nego bend s kojim bi ovakvu turneju lako ponovio na kontinentu, a ne samo u regiji. Elvis, Naranča, Ante i Sanjin donijeli su dodatnu zvučnu dimenziju pjesmama koje su krivicom notorno loše produkcije Hüskera nedostupne u svojoj punoj ljepoti sve do nekog budućeg remastera za kojeg me Grant nakon koncerta uvjeravao “Uskoro će, no ne pod bilo kakvim uvjetima, ne želim nekome naplatiti cijeli box-set“.

Bi li Hüsker Dü svirao ovako danas da još uvijek postoji? “Teško je reći zbog svega što smo nas troje preživjeli u međuvremenu, tako da je ovo koalicija, mješavina onoga gdje su ESC Life u svojoj karijeri i mog materijala. Sad kad sviram gitaru nije mi problem reći da Elvis svira bolje od mene” na što Elvis dobacuje “još jedan razlog je što Bob ne svira solaže kako Ante može”.

Naranča se sličnim riječima osvrnuo na zajedničku turneju: “Prvenstveno je velika čast, no i prilika da postanemo bolji bend, ovo iskustvo nas je učinilo boljim glazbenicima i predivno je svirati ne samo Hüskerove stvari, nego i podcijenjeni Grantov solo materijal koji je aktualniji od ‘Candy Apple Grey’ kojeg smo već dovoljno puta čuli.”

Grantova nonšalantnost prijetila je izobličiti “Flexible Flyer” ili “Pink Turns to Blue”, no i da je svirao harmoniku ne bi uspio uništiti ostavštinu takvih masivnih klasika, pjesama uz koje se plače, pjeva i odrasta čak i u tim srednjim godinama koje on toliko negira. Na kraju niti jedna skladba nije zvučala kao u originalu niti smo dobili sirovi ‘one man reunion’ nekog davno ugaslog benda, nego ponovno zamišljanje dva tuceta pjesama jedne od najbogatijih karijera alternativne glazbe.

“The Argument” je možda zauzeo solidan dio minutaže, no vjerujem da niti jedan posjetitelj zamalo pune Močvare nije otišao nezadovoljan nakon dva sata, dva bisa i predivno odsviranih klasika autora koji svoj vrhunac ne vidi u 1984. ili 1991. nego 2015.