Elvis Stanić prošao inicijaciju u ‘Društvo dostojnih sljedbenika Joea Zawinula’

Od 3. do 5. studenoga u Opatiji je održan 9. Jazz Ex Tempore koji je 2005. utemeljio i od tada ga vodi naš ugledni glazbenik Elvis Stanić.

Ovogodišnje je izdanje odstupilo od ustaljenog koncepta. Naime, do sada su svake godine u projektu sudjelovali glazbenici iz raznih zemalja i raznih kulturnih okružja koji su se u Opatiji prvi put okupili za zajedničku svirku i koji su održavali pojedinačne glazbene radionice. No, ovom prigodom Stanić je pozvao bend koji je okupljen oko jednog cilja i mudro radionice i završni koncert osmislio kako bi predstavio stvaralaštvo legendarnog glazbenika kojem je ovogodišnji projekt posvećen – Joea Zawinula čiju glazbu taj bend izvodi. U obje prigode Zawinul Lergacy Band djelovao je kao cjelina.

Sjajnu glazbu slušali smo već na radionicama koje su u Vilu Antonio privukle mnogobrojne znatiželjnike, poznavatelje Zawinulova djela, glazbenike, ali i one koji su tek od prijatelja ili rodbine slušali priče o ovom iznimnom glazbeniku: klavijaturistu, skladatelju, pokretaču novih smjerova u glazbi. Osim što su odgovarali na pitanja prisutnih, što je potaknulo zanimljive diskusije, članovi sastava, većina nekadašnji Zawinulovi suradnici: klavijaturist i vođa Scott Kinsey, saksofonist, flautist i udaraljkaš Katisse Buckingham, bas gitarist Hadrien Feraud, bubnjar Mike Baker i udaraljkaš Robert Thomas mlađi, na svakoj su radionici odsvirali dvije skladbe nagovijestivši uzbudljiv završni koncert.

No, prisutni nisu niti sanjali da će taj nastup, održan 5. studenoga u Zlatnoj dvorani hotela Imperijal, biti puno više od toga. Na programu su bile Zawinulove skladbe iz raznih razdoblja karijere ovog briljantnog autora čija su djela postala jazz standardima, od onih iz doba suradnje s Milesom Davisom, preko Weather Reporta do Zawinul Syndicatea, među ostalima i neke koje su stekle kultni staus kao što su “Black Market“, “Gibraltar“, “A Remark You Made” i “Birdland“.

Uspoređujemo li izvedbe Zawinul Legacy Banda s onima Joea Zawinula, bez obzira o kojoj se postavi radilo, one nisu toliko konkterne i moćne, ali u usporedbi sa sastavima koji djeluju na današnjoj fusion sceni to je vrhunska svirka, ne samo zbog fascinantnih skladateljskih predložaka nego i sviranja s razumijevanjem Zawinulova multietničkog pogleda na glazbu, kao i vrhunskih instrumentalista. Naime, od reda svi su se predstavili glazbenicima koji ne moraju razmišljati o tehnici i mogu se baviti suštinom glazbe, a u solima su demostrirali fascinantnu sviračku vještinu.

U središnjem dijelu koncerta, koji je potrajao više od dva sata, na pozornicu su pozvali domaćina, gitarista Elvisa Stanića, te pjevačicu Albu Nacinovich, s kojima su izveli dvije Stanićeve skladbe: “Kisha” i “South Wind”. Predano svirajući taj, za njih novi glazbeni materijal, iskazali su poštovanje prema autorovom skladateljskom radu koji ne zaostaje za onim puno razvikanijih svjetskih skladatelja i izvođača fusion glazbe. Stanić, koji iza sebe ima mnogobrojne slične ad hock suradnje, očekivano se jako dobro snašao, rutinirano pariravši uglednicima fusiona, a dojmljiva je bila i Alba Nacinovich koja se predstavila sjajnom pjevačicom vokaliza i improvizatoricom. Upravo ovakav, zawinulovski glazbeni koncept, odgovara njeznom karakteru tako da je na trenutke podsjetila na cijenjenu pjevačicu Mariju Joao uprigdom njezinih čuvenih suradnji sa Zawinulom.

Oduševljeni Stanićevim sviranjem, članovi Zawinul Legacy Banda pozvali su ga da im se pridruži i nastavku koncerta, u još nekoliko izvedbi Zawinulovih skladbi. I u tim izvedbama pokazao se ravnopravnim suradnikom, ne samo umješnim gitaristom nego i poznavateljem velikanova autorskog rada, ali i njegove glazbene filozofije. U jednom trenutku, kad je Stanić već bio na pozornici, u situaciji u kojoj bi svakome bilo neugodno odstupiti, ‘kurvinski’ su pozvali skladbu “Directions” koju je Zawinul napisao dok je bio član sastava Milesa Davisa, a zajedno su ju svirali na mnogobrojnim koncertima u prvoj polovici sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Po njoj je prozvan i jedan Davisov album.

Naime, radi se o iznimno kompliciranoj skladbi koju su uz njega mogli svirati jedino tadašnji članova njegove supergrupe koja je mjesecima djelovala zajedno: saksofonist Wayne Shorter, klavirist Chick Corea, basist Dave Holland i bubnjar Jack DeJohnette. Zašto kurvinski? Ionako složenu skladbu koju su zasigurno uvježbavali danima, počeli su svirati u luđačko brzom tempu koji bi utjerao strah u kosti i puno poznatijim svjetskim glazbenicima, posebice u ovakvoj ad hock suradnji. Na taj su način u počecima bebopa postupali etablirani glazbenici koji su se željeli riješiti nekoga koga nisu željeli prihvatiti, posramiti ga, pokazati mu da im nije dorastao.

No, Stanić nije posustao, hrabro se upustio u solo i pokazao da je i više nego spreman, a njegova je izvedba u toj situaciji zasjala još jačim sjajem. Nije dobio samo urnebesni pljesak od publike nego i od glazbenika koji su mu tim činom potvrdili uspješnu inicijaciju za članstvo u tajnom klubu ‘Društvo dostojnih sljedbenika Joea Zawinula’ u kojoj bi, da doista postoji, bili svi članovi Zawinul Legacy Banda.

Kao da je odjednom postao stalni član Banda, Stanić je bio pozvan da svira i u dva dodatka koja je publika iskamčila frenetičnim ovacijama. Sjajno finale ovogodišnjeg projekta Jazz Ex Tempore.