Da ću zaista i otići na ovaj koncert saznala sam tek kojih tjedan dana ranije – naime, dok sam se ja dvoumila bi li rađe u Milano ili u Berlin, ulaznice su se i na jednom i na drugom mjestu rasprodale. I kad sam već bila pomislila da ništa od koncerta stigao je mail od talijanskih organizatora u kojem me obavještavaju da svoju akreditaciju mogu podići na ulazu. Mrtvi-hladni odgovorili su na moj upit nakon ravno 42 dana i tako sam se u ponedjeljak rano ujutro zaputila put Lombardije.
Bauhaus je svoje najplodnije dane imao u razdoblju od 1979. do 1983., a koliko su tada bili velik bend dovoljno govori činjenica da im je na koncertu u Washingtonu 1981. godine predgrupa bila – REM! Nakon što se bend raspao, Peter Murphy i Daniel Ash započeli su manje ili više uspješne solo karijere, da bi 1985. Ash i braća Haskins osnovali Love and Rockets koji je, iz meni nepoznatog razloga, uvijek bio puno poznatiji u Americi nego u Europi. 
1998. Bauhaus se nenadano ponovo okuplja i odlazi na “Ressurection Tour” i od tada ih nije bilo punih sedam godina, da bi pojavljivanje na Coachella festivalu prošle godine nagovijestilo uvod u “Near The Atmosphere Tour” koji je, za razliku od prethodnog okupljanja, prošao bez nekog većeg publiciteta i interesa medija, no to ih nije spriječilo da rasprodaju sve koncerte, počevši od prvog u Vancouveru pa sve do zadnjeg koji će uslijediti za nekoliko dana u Portugalu. Iako je vrlo vjerojatno da su se okupili samo zbog novca (makar se spominje i moguć nastavak suradnje, pa čak i izdavanje novog albuma), kao jedan od bendova koji je ponajviše obilježio moje odrastanje zaslužili su moj dolazak. 
Put je, osim što me koštao čitavo bogatstvo, trajao predugih devet sati, sam Milano prljav je i siv, a prvo što se opaža prilikom ulaska u grad je iskežena Berlusconijeva faca koja vas opsjeda s predizbornih jumbo plakata. Barbara, moja prijateljica iz Rima, čekala me u hotelu kojeg smo jedva pronašli preko Interneta budući da se u ovo doba godine održava Fiera di Milano, tradicionalni milanski sajam, pa su svi smještajni kapaciteti popunjeni, a cijene i triput više od uobičajenih. Tako smo noćenje bez doručka u derutnom hotelu s jednom zvjezdicom, u sobi bez grijanja i s kineskim recepcionerom koji ne zna ni riječ talijanskog platili nevjerojatnih 110 eura. Jedina dobra stvar je bila ta što se nalazio nepunih desetak minuta hoda od Alcatraza, kluba u kojem se održavao koncert. 
Eh sad, ne smijem se žaliti na prostor budući da mi je na kraju čak bilo i draže što idem u Milano i što ću ih gledati u manjem prostoru nego što je ogromna berlinska Columbiahalle, ali Alcatraz je zaista izrazito ružan. Već donekle i samo ime daje naznačiti da je u ‘normalne dane’ to zapravo najobičniji komercijalni disco klub lišen svake karizmatičnosti i mjesto potpuno nedostojno jednog ovakvog događaja. 
Bauhaus na ovoj turneji nije imao predgrupe, tako da je do početka koncerta sa razglasa svirala nekakva turska instrumentalna muzika, koja je meni zvučala grozno, a Barbari super jer je bila uvjerena da ju je izabrao sam Peter Murphy, budući da je on oženjen Turkinjom i živi u Turskoj. Oko 21:30 konačno je prestala turska muzika, a na stageu se ukazali gitarist Daniel Ash, basist David J, bubnjar Kevin Haskins te frontmen Peter Murphy koji je stajao na pojačalima a iza njega je padalo nekakvo uže pa je izgledalo kao da visi s njega i u tom položaju je otpjevao cijelu prvu stvar “Burning From The Inside“, koja mi, kao i cijeli taj album s iznimkom singla, nikada nije posebno legla, ali bend je iz nekog razloga odlučio otvarati s njom sve nastupe ovogodišnje turneje.
A zatim je Peter sišao s pojačala, podigli su tempo i s nevjerojatnom žestinom odsvirali “In The Flat Field“, s Davidovom prepoznatljivom bas dionicom i Peterovim vrištećim “I do get bored, I get bored” vokalom. Odmah iza nje uslijedila je i “God In An Alcove” za vrijeme koje smo se probili skroz naprijed gdje smo imali puno bolji pogled kako na bend tako i na stage koji je bio prekriven crvenim ružama.
A kako je izgledao bend? Pa iako potpuno nenašminkani i, po riječima onih koji su ih gledali na prošloj turneji, s puno manje glam stila, sasvim su dobro izgledali za svoje godine, osim što je Peter Murphy vidno oćelavio, a malo se i udebljao i nikako ga nisam mogla poistovjetiti s ‘onim’ Peterom pofarbane crne kose kojeg sam poznavala iz spotova. No zato je Daniel Ash i u svojoj 48. godini i dalje vrlo zgodan, i dalje fura svoje ogromne crne sunčane naočale i nije ni čudo da jedini iz benda nije oženjen. No, koliko god me njihova vizualna promjena pomalo zatekla, moram priznati da su mi puno draži takvi, nego da u ovim godinama isfuravaju onu groznu modu i frizure osamdesetih.
“Terror Couple Kill Colonel” je zbog teme o kojoj govori jedna od najinteligentnijih i najintrigantinijih pjesama koje su napisali, a iako je izašla samo kao singl i to na samom kraju njihove karijere, zasigurno spada u najomiljenije pjesme među fanovima. No, poslovično pasivni Talijani razbudili su se i rasplesali tek na “She’s In Parties” za vrijeme koje su i promijenili dosadno bljedunjavo svjetlo u zagasito crveno i stage je odmah izgledao puno ljepše, a Peter je svirao i melodiku. Samo ću reći da je ta stvar obilježila neke vrlo važne događaje u mom životu i spada u moj Top 5 svih pjesama uopće i topila sam se cijelo vrijeme dok sam je slušala, a jedini prigovor je što su je ispucali možda malo prerano.
Zatim je došla jednako tako lijepa, ritmična i plesna “The Passion Of Lovers“, a na zadovoljstvo svih našlo se mjesta i za “Rosegarden Funeral Of Sores” Johna Calea za vrijeme koje je Peter bacao ružine latice u publiku, a Daniel se sa svojom gitarom spustio skroz dolje do zaštitne ograde. Za sam kraj regularnog dijela ostavljena su još dva bisera u vidu “Stigmate Martyr” i furiozne verzije “Dark Entries” koja je čak potakla pogo kod dijela publike (?).
Čim sam vidjela Petera s akustičnom gitarom znala sam da će uslijediti “All We Ever Wanted Was Everything“, preslatka kratka pjesmica koja zvuči tako ne-Bauhaus, ali i u ono malo izgovorenih riječi puno toga kaže, no nažalost pokvarila ju je grozna mikrofonija negdje sredinom pjesme. Druga stvar na bisu bila je “Severance“, originalno od Dead Can Dance, koju su počeli svirati za vrijeme prošle turneje, a vjerojatno najveće iznenađenje cijelog koncerta bila je obrada Joy Division “Transmission” koja je sasvim neočekivano prešla u “St. Vitus Dance” i mislim da je Milano bio jedan od rijetkih gradova u kojem su svirali ovu stvar.
Na drugom bisu Peter se presvukao u dugi vampirski crni plašt i uslijedila je teatralna devetminutna izvedba “Bela Lugosi’s Dead“, a ja sam cijelo vrijeme zapanjeno gledala kako Daniel dobija sve one zvukove na svojoj gitari. Da, moram ovdje primijetiti da iako je neosporno da je Peter Murphy izuzetno karizmatičan pjevač koji puno pažnje polaže na teatralnost, pokrete i geste općenito, nekako mi se činilo da mu je Daniel ‘preoteo show’ u nekim trenucima i da je on, a ne Peter bio glavna zvijezda večeri.
Za razliku od rastrčanog i hiperaktivnog Murphya, Danielov guard na stageu je dijametralno suprotan i cijelo vrijeme pokušavate uhvatiti neku emociju na njegovom licu, neku gestu koja bi ga ‘odala’, neki suvišan pokret, ali nema ničega, a on je fokusiran isključivo na svirku (gitara je bila toliko glasna i precizna da je u nekim trenucima doslovce ‘pojela’ bas) i to radi tako prokleto dobro.
I za sam kraj dobili smo i treći bis, Peter ovoga puta u crvenom plišanom kaputu, a na repertoaru “Telegram Sam” i “Ziggy Stardust“. Set lista je bila u potpunosti po mom ukusu, osim što me jako začudilo da na cijeloj turneji izostavljena “The Sanity Assassin” koja bi se puno bolje uklopila nego neke sporije pjesme, a kada bih baš jako cjepidlačila onda priznajem i da ne bih imala ništa protiv da su umjesto npr. prerazvikane “Kick In the Eye” svirali “Crowds”, a umjesto dosadnjikave “Swing The Heartache” “Spirit In The Sky”.
No, ne smijem biti nezadovoljna, dugogodišnja želja mi se ostvarila, a iako tek dolazim k sebi i još uvijek zbrajam dojmove mogu samo reći da Bauhaus i dvadeset godina poslije jedu za doručak i Killerse i Interpol i Block Party i sve one bendove koji su se proslavili zahvaljujući zvuku koji su oni stvorili. Nakon ovakvog koncerta imam sasvim dovoljno argumenata za to.
Setlista:
Burning From The Inside
In The Flat Field
God In An Alcove
In Fear Of Fear
Terror Couple Kill Colonel
Swing The Heartache
She’s In Parties
The Passion Of Lovers
Silent Hedges
Kick In The Eye
Hollow Hills
Rosegarden Funeral Of Sores
Stigmata Martyr
Hair Of The Dog
Dark Entries
All We Ever Wanted Was Everything
Severance
Transmission/St Vitus Dance
Bela Lugosi’s Dead
Telegram Sam
Ziggy Stardust
