U ciklusu Piano Pianissimo Koncertne direkcije Zagreb, u četvrtak je u Preporodnoj dvorani palače Narodnoga doma gostovao 27-godišnji talijanski pijanist Michelangelo Carbonara. Zagrebačkoj publici predstavio je raznolikost talijanske glazbe za glasovir, pridruživši tom odabiru i jednog španjolskog skladatelja.
Glazbenu je večer započeo Sonatom u h-molu, op. 40 br. 2 Muzija Clementija, Mozartova suvremenika, potom nastavio skladbama “Wasserklavier” i “Feuerklavier” Luciana Berija te prvi dio koncerta završio efektnom “Fantasia Bética” Manuella de Falle.
U drugom je dijelu koncerta izveo “Šest sonata” Domenica Scarlattija, “Četiri preludija” Nina Rote i “Tarantelle” Gioachina Rossinija.
Katkad se nisam mogla oteti dojmu da je Carbonara više koncentriran na vanjske efekte nego na samu strukturu djela. Često je samo proletio preko nekih dijelova, zaboravljajući pritom na važnost detalja u Clementijevoj glazbi. Stoga je u interpretaciji njegove sonate često zamagljivao pasaže te nije isticao važne motive u odnosu na prateće strukture.
Zato je njegova težnja efektnosti bila potpuno prikladna u Fallinoj skladbi gdje je autor u glasovirski slog utkao glazbene geste specifične za španjolsku gitarističku tradiciju.
Jasniju muzičku senzibilnost kao i pijanističku kvalitetu pokazao je Carbonara u interpretaciji Scarlattijevih sonata, poštivajući sve elemente barokne glazbe i, ovaj put, ne zanemarujući sve one detalje, toliko bitne za dobivanje jasnije cjeline.
Iako su iza Carbonare brojne osvojene nagrade na raznim međunarodnim natjecanjima i jedan dirigentski debi, pred njim je još mnogo iskustva koje će Carbonaru zasigurno oblikovati u svestrana umjetnika.
