The Who
Legendarni okret ruke Petea Townshenda za 360 stupnjeva i udarac po žicama crvenog Stratocastera na uvodnoj pjesmi “Who Are You?” označio je početak koncerta grupe The Who prije nekoliko dana u bečkoj gradskoj dvorani.
Posljednja izvedena je bila “Won’t Get Fooled Again”. Dakle, počeli su i završili s ‘pjesmama iz CSI-a’. Između su bila dva sata ‘maksimalnog r’n’b ludila’ u kojem su se miješali hitovi iz dugovječne karijere zajedno s onim manje poznatim pjesmama iznenađenja. 
Izniman prateći bend te Daltrey i Townshend u zavidnoj formi omogućili su nam da vidimo ‘miljama daleko’ u grandioznu rock prošlost ove velike grupe. Tako bi to zvučalo ukratko. Slijedi proširena verzija.
The Who, bend koji je dugo odumirao, raspadao se, ponovno sastavljao i pucao po šavovima, danas je još uvijek vrlo živ. Svjedočile su tome tisuće ljudi na koncertu u srijedu navečer. Sa samo dva originalna člana (koji se neprestano svađaju) i izuzetnim pratećim sastavom (kuler Pino Palladino na basu, Townshendov brat na pratećoj gitari, Zak Starkey, sin Ringa Starra na bubnjevima, klavijaturisti i prateći vokali…) održali su izvrstan koncert. 
Treba ostaviti po strani lokalne dušebrižnike koji će suditi o tome radi li se ovdje uopće o sastavu The Who ili njegovoj slaboj kopiji – njihove diskusije ih nikad nisu i neće dovesti nigdje – činjenica je da su The Who posljednjih godina izuzetno koncertno aktivni i u tom kvalitetni. O kvaliteti njihovih nastupa svjedoči i snimka iz Hyde Parka koja se prošlog ljeta mogla pogledati u kinima, a o počecima grupe nedavno je snimljen i dokumentarac “Lambert & Stamp”. Dakle, grupa je konstantno tu negdje te iako godinama nisu snimili ništa novo, dobre stare stvari izvode s nevjerojatnom energijom. I najvažnije, izgleda da su i Daltreyevi problemi s glasom te Townsendovi sa sluhom stvar prošlosti.
U Beču, svojevrsnom pristojnom visokobudžetnom Zagrebu, na dan koncerta nigdje ni traga o ovom nastupu koji će okupiti tisuće ljudi: nigdje postera, gužve, nereda. Tek je kolona vespi koja je prošla pokraj dvorane znalcima dala naslutiti što se zbiva. Kad je nakon predgrupe nastup počeo publika se nije dala smesti ni pokrenuti – mirno su pratili zbivanja na pozornici dok je bend napredovao kroz “The Kids Are Alright” i “I Can See For Miles”. Bend je furiozno odsvirao himničnu “My Generation” uz Daltreyjevo nezaobilazno mucanje, te su nastavili s prekrasnom “Behind Blue Eyes“.
Iza sastava je bio postavljen ogoman video zid nevjerojatno velike rezolucije koji je prenosio zbivanja na pozornici. Ona su bila kombinirana s izvrsnim vizualima i fotografijama benda iz mlađih dana, s posebnim naglaskom na pokojnog bubnjara Keitha Moona i basista Johna Entwistlea. Tada je krenuo set glasnih i plesnih “Bargain”, “Join Together”, “You Better You Bet”, “5:15”. Onda je Pete otpjevao vječnu “I’m One” koja je bila uvod u instrumental “The Rock”, koja nas je opet uvela u vrhunac koncerta i “Love, Reign O’er Me“.
U najvećem fokusu pozornosti bio je Daltreyev vokal u onim visokim i najtežim registrima gdje se tako dobro snalazio u mlađim danima. Danas mu je glas prevučen svojevrsnom blues hrapavošću, a visoke tonove rješava inteligentnim meandriranjem nižim ljestvicama.
Slijedio je set izuzetnih, a manje poznatih “Eminence Front“, “Amazing Journey“, “Sparks” i “The Acid Queen“, a onda su se prema kraju koncerta zaletjeli s hitoidnim “Pinball Wizard”, “See Me, Feel Me”, “Baba O’Riley” i “Won’t Get Fooled Again”. Bis nije bio ni potreban i uništio bi sveopći dojam.
Koncert se prema kraju kretao kao pomahnitali vlak kojem su otkazale kočnice. Nakon predstavljanja benda, prilikom kojeg su mrzovoljni Townshend i nasmijani Daltrey očekivano dobili najveći aplauz, povukli su se s pozornice. Izvrstan nastup glazbenih legendi.
