Prva večer 19. Međunarodnih dana jazza u Lisinskom donijela je jedno poznato lice. Nakon četiri godine ponovno nas je posjetio James Carter, ovog puta sa svojim kvintetom i ponovno priredio izrazito zanimljiv, glazbeno kvalitetan i nadasve zabavan koncert.
Ovaj, još uvijek mladi, četrdesetogodišnji glazbenik već je izgradio svoj status u glazbenom svijetu, počevši u devedesetima, a danas ga, uz Joshuu Redmana, izdvajaju među najbolje saksofoniste mlađe generacije. Na sceni nam je predstavio svoj sastav u kojem su nam poznata lica bili Gerard Gibbs na klaviru i Leonard King na bubnjevima, koje smo zadnji puta vidjeli u Organ Triju.
Nova lica su kontrabasist Ralphe Armstrong i trubač Corey Wilkes. Predstavljajući ove glazbenike, Carter je i otvorio večerašnji koncert u Lisinskom uz velike pozdrave zagrebačkoj publici koja ga je već pri izlasku na pozornicu dočekala velikim aplauzom, dajući do znanja kakvu svirku te večeri želi čuti.
Nastup je otvoren prilično energično, živahno, gdje su se već tijekom prve skladbe pojedinačno predstavili svi glazbenici, a u tom tempu je i nastavljena prva polovica koncerta. Izmjenjujući se s trubačem Wilkesom, Carter je svirku sastava posložio prilično kao kvartet, gdje su jedan drugome ostavljali prostora čak fizičkim odlaskom s pozornice u stranu, odakle je povremeno Carter (bez ozvučenja) davao pratnju sastavu, ne uspijevajući ostati miran i isključen iz odlične svirke koju su pružali ostali glazbenici.
Tek u rjeđim slučajevima istovremeno su se mogle čuti truba i saksofon u zajedničkim dionicama, no kako je koncert odmicao, počeli su i njih dvojica malo češće ‘surađivati’. Oko polovice koncerta svirka se malo primirila, okrenula prema baladnoj atmosferi, no ipak cijelo vrijeme prožeta zaigranim ritmovima koji nisu ostavljali publiku da mirno sjedi u stolicama.
U takvoj atmosferi su se glazbenici nadigravali međusobno u raznim kombinacijama, igre između Armstronga i Kinga u pozadini cijelo su vrijeme davali život izvedbi, odlično se uklapajući solo dionicama na klaviru ili saksofonu koje su bile izvođene preko toga. Svi glazbenici tijekom cijelog koncerta bili su izrazito zaigrani i puni duha, nadigravali se međusobno odlično se zabavljajući na pozornici ali i zabavljajući takvom svojom izvedbom i publiku.
Poseban detalj je već pri kraju koncerta kad su se Carter i Gibbs nekoliko minuta nadmudrivali i nadigravali na svojim instrumentima, izazivajući lagani smiješak na licima pratećih Kinga i Armstronga, ali i svih prisutnih u dvorani. Takva duhovita izvedba u kojoj se svi međusobno odlično zabavljaju, razumiju jedan drugoga, improviziraju na mnogim mjestima gdje se za to pruži prilika i istovremeno zvuče kao odlično uigrana mašina, rijetko se viđa.
Razinu duhovitosti najbolje se može opisati situacijom u kojoj je, na samom kraju koncerta, Carter odlučio uključiti publiku. Pozvao je publiku da se pridruži pljeskom držati ritam, ali taman prije nego je započeo svirati, zaustavio se i uz mrki pogled započeo ponovno udarati ritam nešto sporije, objašnjavajući kako se ritam ubrzao što ‘nikako ne smije’. U drugom pokušaju započeli su izvedbu, kad je nakon nekoliko taktova, kad se ritam ponešto stišao, zaustavio sve glazbenike i ‘ljutito’ se okrenuo prema publici i inzistirao kako moramo ostati glasni, i da nam ‘nije palo na pamet prestati pljeskati’.
Uz smijeh i glazbenika na sceni, ali i dobrog dijela publike, svi su se ponovno prihvatili pljeska prihvaćajući Carterov show i tako ‘pomogli’ u izvedbi zadnje skladbe na koncertu. Tako je u odličnom raspoloženju i završila ova večer, prepuna dobre glazbe, razigranih ritmova i dobre zafrkancije.
Koncert je snimila i Hrvatska radiotelevizija, tako da ćemo nekom prilikom u budućnosti moći ponovno pogledati ovu izvanrednu svirku u jednoj od emisija “Vrijeme je za Jazz”, ponovno u njoj uživati svi mi koji smo bili večeras u Lisinskom, a prvi puta doživjeti ovog izvanrednog glazbenika svi oni koji su propustili koncert uživo.
