Jučerašnjim koncertom dobili smo drugu po redu dozu pravog rocka u istoj godini. U principu, poznato je da Stopovci jednom godišnje rade koncert u zagrebačkom KSET-u, ali ove godine to smo glazbeno zadovoljstvo dobili čak dva puta.
Prvi koncert održan je krajem siječnja, i bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti te virtuoze kako drže lekciju iz najboljih rock lekcija šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Štoviše, to mi je bio poziv za sljedeći, koji je održan jučer.
Da se podsjetimo djelovanja Nikole Sarape kroz povijest. Trenutno aktivni profesor s PMF-a godinama se posvećivao brojkama i notama. Moram priznati da su s mog aspekta note izvršile veći utjecaj. Od samog početka života Sarapa, poznatog i kao Vaso, njegovao je ljubav prema glazbi. Tako je u zlatnoj eri šezdesetih godina oformio band nazvan Zlatni akordi koji je, kao i ostali bendovi u kojima je nastavljao karijeru, svirao autorske stvari. Poslije Akorda došli su Delfini, potom Grešnici, da bi naposljetku 1978. godine zaživjela grupa STOP, koja aktivno djeluje do dana današnjeg. 
Uz male preinake postave, danas STOP znači Nikola Sarapa, Goran Markić, Ivica Mikšić te Ervin Baučić kao nadomještena vokalna karika koja je falila za snažne dionice koje zahtijevaju istrenirano grlo profesionalca, pa makar se radilo i o kazališnoj praksi. Za promjenu od dotadašnjih pjesama, Stopovci su se specijalizirali za obrade, ali vrlo realistične obrade najpoznatijih pjesama, ponajviše Jimia Hendrixa, Erica Claptona, Vana Morrisona, Steppenwolfa, ZZ Topa, Deep Purplea i podosta predstavnika te burne glazbene epohe.
Hendrix je zapravo točka oko koje se vrti taj čitavi koncept, a zbog Sarapina iznimno precizna sviranja, ‘Strat’ ima identične dionice i solaže. Inače grupa iza sebe ima pet ili šest albuma, prema podacima kojima baratam, a zadnji izdan prije nešto manje od dva mjeseca nazvan je “Live at MC Pavarotti“. Taj materijal snimljen je u muzičkom centru Pavarotti u Mostaru tijekom 2005. godine te je nakon samog nastupa miksan i masteriziran da bi, eto, dvije godine kasnije bio plasiran na tržište kao najnoviji live-album.
Sinoćnji koncert predstavljen je kao promocija tog materijala, tako da je set bio gotovo identičan, s ponavljanjima nekih od najjačih aduta. Kako je to valjda već normalno za svirke u KSET-u, koncert je počeo oko 22 sata i bez nekog pretjeranog uvoda dečki su se iz improviziranog side stagea (čitaj, prvi rezervirani separe do pozornice) popeli na pozornicu ukopčali instrumente te lupili ravno u glavu Jimiem i njegovim velikim hitom “Hey Joe“.
Čitajući Hendrixovu biografiju “Soba ogledala” saznao sam kako je tu pjesmu Jimi Hendrix također ‘ukrao’, što me veoma začudilo. Naime, autorski se vodi na Williama Mosesa Robertsa, ali jedno je sigurno, to da ju je Jimi isklesao do savršenstva, uzdigao u zvijezde te lupio povijesni pečat koji će u glazbi ostati zauvijek.
“Stone Free” i “Foxy Lady” bile su one koje su uslijedile. Doslovni uzlet i najžešći koncertni početak koji sam do sada vidio. U roku od tri pjesme publika je bila spremna, bez postepenog koncertnog uvoda, krenuli su 100 na sat. Između pjesama, rješavali su se mali tehnički problemčići, za čije je vrijeme iznimno raspoloženi Evačić zabavljao publiku komentirajući smiješne upadice i neostvarive želje hrabrih pojedinaca iz šankovske regije.
Prešli su od Brene do Severine, da bi na veliko razočaranje dobili “Sunshine of Your Love“, koja mi se činila kao mali energetski predah ili možda adekvatan blues uvod do “Red House” i “Manic Depression“. Uslijedila je “Baby Please Don’t Go“, pa svim motoristima posvećena, kojih po meni jučer nije bilo previše, Steppenwolfova “Born To Be Wild“. Možda bi jučer više odgovarala biciklistima.
Kaos…znoj, pivo, ljudi u jednom trenu sve je letjelo dok se s velikim zanosom pjevao refren. “Jesus Just Left Chicago” nas je dijelio od transa u koji nas je bacalo Sarapa svojim virtuoznošću sviranja pjesme “Purple Haze“. Morao sam se probiti skroz naprijed da vidim taj nastup praćen savijanjem tijela i iznimno ritmičnim grimasama koje prate svaki povučeni riff. Mislim da najveću dnevnicu ipak zaslužuje Fender, kojeg je Vaso jučer cijedio do iznemoglosti, što je bio slučaj i kod pjesme “Fire“.
Nakon toga smo dobili također važan dio Stopova seta – “Crossroads“, “White Room“, Purpleov “Hush” te za kraj “Voodoo Chile“. Iako najavljena kao posljednja, uživali smo kao da je prva. Znao sam da se KSET-ovu publiku ne napušta tako lako pa sam bio siguran u bar jedan bis.
Ziheraški su odsvirali “Black Night“, znajući da se dojmovi iz Splita još vijek nisu sredili, pa onda “Fire”, ali ovog puta još energičnije nego prvi. Tako ‘zapaljenu’ publiku doslovno su ‘rasplamsali’ s “Hey Joe”, kojeg su još jednom odsvirali tokom drugog povratka, da bi na kaju žar ‘ugasila’ svjetla koja su označila kraj ovog predivnog druženja.
Koncert je završio pola sata prije ponoći, zaokruživši tako sat i pola prave vatrene svirke za koju sam živio proteklih par dana. Cover sessioni grupe STOP postali su mi toliko dragi da bih si radije preskočio rođendan nego to malo zadovoljstvo koje nam svima jednom godišnje pruža Nikola Sarapa i društvo.
