Bio sam na nekoliko koncerata pod naslovom “Pozdrav Azri” u posljednjih sedam-osam godina, i ovo je prvi koji je prošao bez (pre)velikog dozivanja i ‘plakanja’ za Đonijem Štulićem. No to ne znači da su njegove legendarne pjesme otišle u – zaborav.
Naprotiv, subotnji koncert bio je baš ono što “Pozdrav Azri” i treba biti, dobar provod i prisjećanje na neke od najboljih i najslavnijih pjesama koje su potekle s ovih prostora. A ne kukanje i dozivanje njihovog autora i jednu od najmističnijih i najkultnijih osoba, već spomenutog Branimira ‘Đonija’ Štulića.
Već godinama puno se piše oko Štulićevog (ne)povratku u Zagreb i oko prava na pjesme Azre, te o serijalu koncerata pod nazivom “Pozdrav Azri” i kontroverzi oko njega, a koji je pokrenuo Boris Leiner, dugogodišnji bubnjar Azre i najdugovječniji član benda uz samog Štulića. 
I presinoćnji koncert u zagrebačkom klubu Boogaloo bio je iniciran od strane Borisa Leinera, koji je sa svojim bendom odao počast Azrinim pjesmama. Poseban šlager večeri bio je povratak na bas još jednog člana Azre iz najjačih dana – Miše Hrnjaka.
Čovjeka kojemu se skandiralo na svakom Azrinom koncertu (a ne Štuliću), i prema kojemu je, prema Leinerovom priznanju, letjelo najviše grudnjaka, gaćica i ljubavnih poruka na Azrinim koncertima, a koji se na vrhuncu medijske eksponiranosti prije dvadesetak godina povukao sa scene u miran obiteljski život u Mađarskoj. Vjerujem da je najava njegovog pojavljivanja privukla mnoge na sinoćnji koncert…
Malo prije 22 sata na pozornicu je izašao, nakon najave neizbježnog Pište, mladi bend po imenu Hitchcock, koji su s petnaestak pjesama probali zagrijati publiku. Ali velika buka i iritantan pjevač kod kojega se ne može razumjeti ni na kojem jeziku pjeva, a kamoli nešto drugo, nisu ostvarili ono što su trebali. A ipak, možda i jesu…
Publika je još nestrpljivije očekivala “Pozdrav Azri” i upornim skandiranjem ‘Mišo, Mišo, Mišo’ dala do znanja tko je glavna zvijezda ove snježne subotnje večeri. Na pozornici su se prvo pojavili Leiner na bubnjevima, njegov mlađi kolega (kojemu, nažalost, nisam uspio zapamtiti ime) iz benda na gitari i legendarni Žan Jakopač na bas gitari, koji je s Leinerom surađivao u brojnim bendovima i projektima.
Kao veliki plus sinoćnjeg koncerta, prema mom mišljenju, bilo je i to da nije bilo previše gostiju koji bi se trgali da oponašaju Štulića u njegovim filozofskim i elokventnim stihovima. Domagoj iz Corta, Pišta iz Hard Time, Davorin Bogović, i Renato Matessi te već spomenuti Mišo Hrnjak i dio stalnog postava, Žan Jakopač.
Kao što sam već spomenuo, koncert je započeo kao u zlatno Azrino doba (početak osamdesetih i “Ravno do dna“), s trojkom na stageu. Prvih nekoliko pjesama otpjevao je Žan Jakopač, a Leiner je otpjevao one koje je i u originalnom sastavu pjevao, poput “Provedimo vikend zajedno“. Ne treba ni napominjati da su već prvi stihovi legendarnih pjesama Azre izazvale potpuni delirij u publici.
Prvi od gostiju za mikrofonom bio je Domagoj Vorberger (ex-Corto), koji je otpjevao “Kurvine sinove” i još nekoliko pjesama koje odgovaraju njegovom vokalnom izričaju. Nakon Domagoja, na pozornicu je izašao još jedan poznati lik iz Novog vala 80-ih. Renato Metessi iz grupe Zvijezde.
Otprilike na polovici koncerta na pozornicu je izašao Mišo Hrnjak, s dugom kosom svezanom u rep i sijedom bradom, bijelom košuljom i prslukom. Njegov stil kao da je govorio, ništa se nije promijenilo u ovih dvadeset godina, otkako nisam svirao u Zagrebu.
Euforija i oduševljenje u publici su bili potpuni. Jer bilo je mnogo skeptika koji su sumnjali da će se Mišo zaista i pojaviti. Kad je izašao na pozornicu sreći nije bilo kraja. Hrnjak ne samo da je odsvirao bas već je i otpjevao nekoliko pjesama (nažalost, i sam sam bio dio te euforije pa nisam upamtio o kojim se tu točno pjesmama radi).
Nakon Pište, koji je u svom heavy metal izdanju otkulirao nekoliko pjesama, počevši s “Ne mogu pomoći nikome od nas“, zadnji gost koji je ujedno donio i svoju ogromnu energiju i dobro raspoloženje na pozornicu bio je – Davorin Bogović. Legendarni punker iz Dubrave, vrhunski je razvalio svoj set-pjesama. Nisam siguran točno tko je koju pjesmu ‘odradio’ i kojim redoslijedom, ali imali smo priliku čuti sve najbolje iz Đonijeve radionice stihova “Ravno do dna”, “3N“, “Pametni i knjiški ljudi“, “Fa-Fa“.
Budući da je već bilo gotovo 1 h ujutro, Leiner je iza bubnjeva lagano odjavio svoj bend i druženje s Azrom. Ipak, svjetla se nisu palila, a skandiranje je bilo uporno, i cijeli se sastav brzo vratio na (zasluženi) bis. Na bis su izašli svi gosti večeri i zajednički otpjevali “Balkan“. Euforija i raspoloženje su bili na vrhuncu.
Nakon još nekoliko legendarnih pjesama, bend se opet povukao s pozornice. No svjetla su i dalje bila ugašena, i ekipa se nije razilazila. Nakon, nekoliko minuta, cijeli bend ponovno istrčava na pozornicu, ovoga puta s Leinerom za mikrofonom, bubnjeve je preuzeo mladi učenih Pika Stančića, koji je bubnjar predgrupe Hitchcocks.
Kao odlično izrežiran vrhunac, sjela je pjesma “Užas je moja furka” koju je Leiner odlično otpjevao u glas s prepunim Boogalooom. Bilo je to sve. Do iduće godine i ponovnog susreta s “Pozdrav Azri” – pozdrav!
