U svim razgovorima oko 7. No Jazz Festivala provlačio se Otomo Yoshihide. Ili, točnije kazano, svi koji su se imalo dotakli festivalskih zbivanja znali su da u subotu 11.11. dolazi ‘onaj Japanac‘ – uz neizostavnu napomenu kako bi ga svakako trebalo poslušati. Ovakva percepcija zagrebačke publike uobičajena je: japanski ne-mainstream glazbenici još uvijek su uvelike nepoznati, čak i kad su najveći od njih u pitanju, a njihovi koncerti se često a priori smatraju događajima na kojima će se nužno vidjeti nešto sasvim otkačeno, čudnovato i bizarno.
Ovakva predodžba nezgrapna je i ograničena, jer u Japanu ljudi ne hodaju na rukama, niti jedu smaragdne zmajeve na lešo. No, čak i ako niste skloni tome da japanske glazbenike doživljavate kao egzotiku naprosto zato što dolaze iz Japana, koncert Otomo Yoshihide Jazz Ensemblea definitivno jest bio onaj jedan koncert koji morate čuti čak i ako niste bili ni na jednoj večeri niti jednog jazz festivala u proteklih dva tjedna. 
Naime, kako smo već u najavi pisali, Otomo Yoshihide slovi za možda najradikalnijeg, ali i najprogresivnijeg japanskog eksperimentatora u proteklih dvije dekade. U karijeri su ga osporavali kao gitarista, a potom i kao DJ-a, dok se nije latio scratchinga na golim gramofonima (bez ploča!) i utemeljio kultnu ultra-noise-grupu Ground Zero (s kojim je ostvario bar jednu uistinu fascinantnu snimku, “Ground Zero Plays Standards”), kumovao je i i barem još dvama istaknutim projektima, I.S.O. i Filament, usput se vrativši gitari na kojoj ga – odjednom – više nitko nije osporavao. 
Posljednjih godina stalno proširuje svoj jazz-sastav, koji je prvo bio kvartet, potom orkestar, a sada i Ensemble. Ono što povezuje Ground Zero i Ensemble, osim Yoshihidea, jest i Sachiko M., veoma aktivna japanska umjetnica na sampleovima i tzv. ‘golom zvuku‘ (da je ovaj naziv u cijelosti opravdan, vidi se i po tome što u Ensembleu svira sinusne valove – aparat koji proizvodi zvukove dviju vrlo bliskih frekvencija, što zbog građe ljudskog uha tjera uho sâmo na dodatno titranje – pa se tako stvaraju i dodatne, još gušće frekvencije. Ovo objašnjenje ipak uzmite s krajnjom rezervom, jer je vaš novinar pravnik po struci, te se stoga razumije u fiziku zvuka koliko i fizikalni kemičar o primjeni međunarodnog privatnog prava glede osoba bez državljanstva).
Ensemble nam se u solidno posjećenom kinu SC-a predstavio kao oktet: uz već nabrojani dvojac, sačinjavaju ga i Kenta Tsugami (alt saksofon), Alfred Harth (tenor saksofon, bas klarinet), Kumiko Takara (vibrafon), Kahimi Karie (vokal), Hiroaki Mizutani (kontrabas) i Yasuhiro Yoshigaki (bubnjevi). Ovakav sastav bio je, skoro da možemo reći, jedva dovoljan da ostvari krajnje samouvjerenu Yoshihideovu zamisao o remeakeu genijalnog klasika Erica Dolphyja “Out To Lunch” iz 1964. godine. 
Osobno sam bio poprilično sumnjičav prema takvoj ideji; složit ćete se da je veoma riskantno raditi takozvanu ‘modernu’ verziju jazz-albuma koji je i sam temelj (gotovo) svih modernih jazz albuma! U tom smislu, Yoshihideov projekt jednak je snimanju remeakea Hitchcockova “Psycha” u sferi filmske umjetnosti. Usporedba nije neprimjerena: Dolphyjeva ploča na momente zvuči kao soundtrack živčanih ispada i rascjepa ličnosti u maniri Lewisa Carrolla, dok smo – s druge strane – svi mogli vidjeti da je Gus Van Sant s novim “Psychom” daleko od originala kao što je današnji Deep Purple daleko od onog benda koji je 1972. snimio “In Rock”.
Sve skupa, očekivali smo možda čak i čitav “Out To Lunch” – kad se latite rekonstrukcije koloseuma, pokažite nam ga čitavog da vidimo koliko ste hrabri! – ali, dobili smo svega dvije obrade Dolphyja.
Umjesto toga, Yoshihide je krenuo sa skladbom koja je pokazala da je Mate Škugor u intervjuu našem websiteu bio u pravu: John Zorn je pokupio dosta ideja upravo od Yoshihidea, čiji naoko ekstremni free zvuči bolje. Naime, prva skladba vrtjela se oko upravo bolno dirljive, krajnje melankolične teme koju su izvodili saksofoni u duetu, što je vašeg novinara podsjetilo na skladbu “3 On 2” Freda Andersona u izvedbi Aaly Tria s Kenom Vandermarkom.
Već se u otvaranju tako u punom svjetlu pokazala jedna od najvećih Yoshihideovih vrlina, koju će iskazivati čitavog koncerta: u stanju je oktet svojom gitarom povesti u zvukovni uragan u kojem će, uprkos nevjerojatnom kaosu, pažljivijim slušanjem biti moguće čuti apsolutno svaki instrument, liniju i teksturu, dok se glavni melodijski motiv uvijek posebno lako osjećao u prvom planu, sa svim svojim raščlanjivanjima i nastajanjima.
Ova iznimna ‘umjerenost kaosa’, koji sasvim otvoreno podržava melodiju sa svim njenim emocijama, ali s druge strane ne prestaje intrigirati super-intenzivnim i čudnovatim rješenjima u pozadini, već je u prvih deset minuta mogao kod publike izazvati trnce u dvorani. I postavio pitanje: čemu takvoj svirci, pobogu, sinusni valovi?! Naime, usred ovakve autentične free-ljepote, Sachiko M je ispuštala čitave nizove super-visokih zvukova koji su titrali doslovno u gornjoj granici čujnosti, ali su svojim intenzitetom u ušima slušatelja opasno zasjenjivali sve što je ostatak benda izvodio.
Moglo bi se naravno, razglabati o istočnjačkom pristupu glazbi, odnosu konstrukcija i boja, shematiziranju i tko zna čemu. Za vašeg je novinara pak dovoljna konstatacija kako uistinu nije potrebno da vas usred slobodne svirke najvišeg reda, netko rafalima kratkih visokih pijukanja doslovno bode u primozak (činilo se da rafali, naime, stižu odnekud s leđa, iz dna kina).
A onda – kakav predah! Kompozicija “Lost In The Rain” predstavljala je komad japanske progresivne jazz-šansone (ako to možete zamisliti: ako ne možete, prava je šteta da ste propustili ovaj koncert!) u kojoj je sve krenulo iz jednog jedinog visokog permanentnog piska proizvedenog gudalom na vibrafonu, na koji se unisono nadovezao jedan jedini ton gitare, a potom se sve pretočilo u Kariein šapćući francuski recital s jedva malo japanskog akcenta (pokazat će se, trade mark čitavog koncerta), koji je samo potcrtao nježnost i senzualnost francuskog, tako adekvatan krhkoj i ženstvenoj figuri pjevačice.
Ovakav francusko-japanski-polu-blues završio se u savršenom fade outu u kojem su obojica saksofonista čujno propuhivali zrak kroz saksofone, što je potcrtano pianissimo radom Yoshigakijevih metlica stvorilo gotovo fizički dojam da je kino odnekud počelo prokišnjavati, i da je, evo, upravo iznad svih u publici počela prva jesenja kiša.
Još se nismo pravo oporavili od malo-pa-sinestetičkog iskustva, dok je Yoshihide projicirao komade stalaktita iz svoje minimalističke gitare, a novi slapovi francuskog teksta opuštali nas do kraja, kada se odjednom negdje iz pozadine dignuo funk kojeg kao da je videokonferencijom svirao Pharoah Sanders. Ako je itko u publici i pripremio obranu, bilo je prekasno… U sljedećem trenutku Yoshihide se doslovno nogom odgurivao o gitaru, gnječio je i cijedio, prevlačio njome po pojačalu, sinusni valovi (od kojih je vaš izvjestitelj tiho strepio čitavo vrijeme!) su krenuli u kontinuiranom nizu i samo se pojačavali, bend je krenuo s 360 na sat i čitav SC je u roku od minute bio gurnut u nepregledni, svugdje isti, nemogući zid tutnjave.
Znam da je teško zamisliti, ali pokušajte: zvučalo je kao da vam netko gura glavu u motor mlaznog aviona koji polijeće. Činilo se da će nam uši svima popucati, samo ukoliko itko u bendu išta povisi za još jedan jedini ton. Začepivši uši (jer se drukčije nije moglo), dalo se čuti kako publika uzvikuje i skandira, a možda i zapomaže iz sve snage: ništa se nije probijalo preko buke koja je trajala možda i 10-ak minuta. Od tog trenutka nadalje, glazba se više nije mogla slušati distancirano i salonski: bili ste ili izmučeni, ili povrijeđeni, ili uvrijeđeni, ili ljutiti – ali bili ste toliko potreseni da je glazba samo ulazila u vas, činilo se i kroz pore na koži. Već je sljedeća zen vinjeta, u kojoj je ženski vokal unisono pratio saksofone, izgledala kao nacionalni praznik, u kojoj je Yoshigaki umjesto bubnjeva pucketao balone iz zaštitnog celofana za tehničku robu (?!).
Nakon toga, pak, dočekali smo Dolphyja: “Something Sweet, Something Tender“, otvoren je odličnim Harthovim solom na bas-klarinetu, koji je zvučao dostojno preminulog genija i odmah pokazao koliko Dolphyjeva glazba i danas zvuči neobuzdano, suvremeno, divlje, svježe i zabavno. Harth je pritom u ogromnim amplitudama izmeditirao Dolphyjevu lirsku atonalnost do rasapa, u kojem su se susreli unisoni vapaji oba saksofona i kontrabasa, nasuprot suzvucima umjerenih sinusnih valova i pitkog, zaokruženog vibrafona. Već je ovdje, a pogotovo u zaključnoj “Straight Up And Down” postalo vidljivo da je Dolphyjev Tour de Force od prije 32 godine jednostavno idealan predložak za svaku vrstu slobodnog izražavanja dan-danas – i to na doslovno bilo kojem instrumentu, pa čak i za već pomalo omrznuti sinusni val.
Zapravo, da je netko Dolphyjevoj glazbi daleke 1964. dao još više siline, snage i smjelosti, što će uistinu doći tek koju godinu kasnije, s izgarajućim Coltraneom, bijesnim Broetzmannom i raspomamljenim Aylerom, ona bi vjerojatno ovako zvučala: s vrhunski intenzivnim atonalnim kvakanjem pataka na saksofonu između kojih solist astmatično izdiše zrak mimo instrumenta da dobije još veću tišinu, s pijanim intervalima “Straight Up And Down” ispunjenima zvukom učitavanja igrica na Commodoreu 64, što je davalo nervozniji, neurotičniji ton od originala: pravi Eric Dolphy za 2006., oplemenjen iskustvom “Ascenciona”.
Bilo bi nepravedno na kraju konstatirati da smo još ostali kratki za takav klasik kao što je “Hat And Beard” ili “Gazzeloni” – ali moramo, čisto da ne bismo konstatirali kako je ovo bio najbolji free-koncert otkako postoji čokolada (u Zagrebu). Jedino je to još falilo, jer dva Dolphyja su ipak premalo, makar između njih stajao i vrhunski sentiš bez bubnjeva, ali s džepnom trubom koja je iznijela ljubavnu temu što je zvučala kao vrhunska patnja i tuga.
Tako je Yoshihide pokazao da mu je, i kao gitaristu i bandleaderu, svojstvena i sjajna sentimentalna ekspresivnost, u kojoj su razbacani, tihi akordi jasni kao jezgrovita rečenica. Kao ‘Hvala puno!‘ koji je usred gotovo balkanskog-free-folk bisa izgovorila Kahimi Karie i tako završila jedan od najboljih koncerata što ih je Zagreb vidio u zadnjih 10-ak godina, čija je furioznost mogla biti protumačena i kao nagrada organizatorima sasvim raznovsrnog i – sada se jasno vidi – odlično promišljenog festivala.
Najbolja moguća katarza za završetak u kinu SC-a!
foto: t.c.
