“Napumpani samopouzdanjem dečki se vraćaju doma!” Tako je otprilike zvučala najava povratka riječkih Fathera u domovinu, i definitivno dobro opisuje situaciju. Nakon nekoliko tjedana vožnje po krivoj strani ceste, pokušaja razumijevanja svakojakih lokalnih engleskih slangova, napokon su dobili priliku zasvirati tamo gdje ih već mnogi znaju i gdje oni znaju sve. Pred pravim prijateljima.
Zagrebačka Močvara ovog neuobičajeno toplog utorka za mjesec studeni bila je mjesto njihovog koncertnog povratka. Sa svojim mladim sugrađanima Downfall održali su koncert kojim opet pokazuju da su zaslužili hvalospjeve dospjele iz dalekog svijeta. No, da sada ne živimo u prošlosti, idemo vijedti na što je sve skupa ličilo.
Dok se Močvara tek polako punila koncert su otvorili Downfall. Dečki koji su svoje kvalitete već pokazali na kompilaciji “New Underground”, uživo su ih i potvrdili. Iako ih s jedne slike pamtim kao mlađahnu četvorku, ovdje se sada radi o pet pravih metalaca, i mislim da je zasebni gitarist ta novost s kojom nisam bio upoznat. 
Njihovi thrash rifovi, puno energije, mahanja glavom, duplih bas bubnjeva nekako se vrti oko modernih metal bendova koje i inače štuju. I Fear Factory preciznost, snaga Pantere, i malo Slipknot gitarističkih divljanja, pa solo na tragu John Petruccija nekako su me ugodno iznenadili, jer je očito da i uživo mogu zvučati uvjerljivo i uvježbamo. 
U cijeli set riječima: “Sada jedna poznata stvar. Ali na žalost, ne i naša” ugurali su zanimljivu obradu Cashove “Hurt” i jako zahtjevnu “Cemetery Gates” od Pantere. Rezultat je bio skroz pristojan. Dobar zvuk ne treba se ni spominjati, jer je to u Močvari postala normalna stvar.
Father su, s druge strane samo potvrdili da je nastup uživo ono gdje se osjećaju najbolje. Pristojno popunjen podij vidio je da ih samopouzdanje iz Engleske nikako nije promijenilo. Mihael i dalje divlja po pozornici, dok svi ostali skaču i s veseljm na licu sviraju i gledaju poznate face.
Većina, a ako se ne varam, čak i cijeli album “Inspirita” protutnjao je kroz pojačala, uvježbano i moćno, pa su publiku rasplesali “Emon“, “Machina” i “Vasaii“. Da atmosfera bude opuštena potrudila se na silu stvorena nova pjesma prigodno nazvana “Pukla žica jam“, a i basistu Franji vikalo se: “Rigaj! Rigaj!“.
Obrade su uvijek stvari koje svi rado čuju, a Father se opet odlučio na pjesmu “Chop Suey” od SOAD, te jednu hvalevrijednu i moćnu verziju “Aenima” od svima nam dragih Tool. U Fathere nitko nikada nije sumnjao, a sada smo se samo još jednom, u jako opuštenoj atmosferi uvjerili da su nas po engleskim klubovima dostojno predstavili. Neka i dalje bude tako.
Sljedeća je Rijeka. Dobrodošli natrag!
foto: z.o.
