Stari i provjereni gosti u sasvim novoj kombinaciji – priznat ćete, zvuči dobro… Ovakva konstelacija predstavila se u nedjelju, 19.11., u polukružnoj dvorani Teatra &TD. Multiinstrumentalisti Assif Tsahar i Cooper-Moore, te bubnjar i udaraljkaš Chad Taylor već su itekatko poznati zagrebačkoj publici, no do sada nisu nikada svirali zajedno u istom sastavu – a upravo su ovim koncertom okončali svoju prvu zajedničku europsku turneju.
Podsjetimo se, Chad Taylor je okosnica ‘najzagrebačkijeg američkog jazz-sastava‘, inspirativnog Chicago Underground projekta koji je najčešći jazz-gost KSET-a i &TD-a u posljednje 4 godine. 
Tenor saksofonist i bas klarinetist Assif Tsahar pak (rođen u Izraelu 1969., živi u Tel Avivu i New Yorku), jedan je od najcjenjenijih mlađih improvizatora čitave njujorške scene, glazbenik koji je svojim snažnim izričajem i emotivnošću zaslužio mjesto u sastavu s legendarnim basistom Peterom Kowaldom, udaraljkaškom zvijezdom Susie Ibarra i mnogim drugima, a utemeljitelj je i izvrsne nezavisne diskografske etikete Hopscotch Records. 
Svirao je i u većim sastavima (Brass Reeds Ensemble čiji je voditelj, te u Little Huey Creative Music Orchestra najcjenjenijeg američkog free kontrabasista Williama Parkera), no češće snima u manjim postavama. Naša ga je publika posljednjih godina gotovo redovito viđala u zagrebačkom KSET-u, gdje je nastupao, među ostalim, s bubnjarom Hamidom Drakeom i Cooper-Mooreom. 
U američkoj galeriji jazz-likova, upravo je Cooper-Moore (1946.) jedna od najosebujnijih pojava: rođen kao Gene Ashton, sedamdesetih je promijenio ime (koje se zapravo sastoji od prezimenâ njegovih baka) te, frustriran svojim navikama sviranja klavira, na nagovor bubnjara Jimmy Hobbsa počeo od odbačenih materijala graditi vlastite unikatne instrumente (koji su bili i izloženi u nekoliko navrata u njujorškim galerijama, a on sam ih naziva Hand-Crafted Instruments).
Osim virtuoznosti na vlastitim instrumentima i klaviru, nevjerojatnim talentom iskazuje se i na flauti te udaraljkama, uz to što na svirkama često postaje pjevač, recitator i konferansje. Bavi se i eksperimentalnom glazbenom pedagogijom u kojoj je glazba katalizator procesa učenja, često radi i kao glazbeni terapeut i voditelj jazz-radionica.
Već je iz svega ovoga vidljivo kako je u pitanju glazbenik silne energije i predanosti, koji je – po riječima samog Tsahara – u svojoj raznovrsnosti, sintezi i nesputanosti jednostavno predugo bio predaleko ispred svih ostalih svojih kolega. Činjenica je kako tek posljednjih godina dobija adekvatno priznanje na svjetskoj sceni, prije svega kroz suradnju s free-prvacima, kontrabasistom Williamom Parkerom i saksofonistom Davidom Wareom.
Fascinantna gorljivost Cooper-Moorea (koji inzistira da ga se naziva isključivo objema imenima) uvelike je obilježila prvi dio koncerta. Taylor je otvorio svirku gotovo usput, s nogu, naoko neobaveznim bubnjarskim solom rukama, u kojeg je, kako je intenzitet rastao, uključio i palice, a potom se Cooper-Moore uključio bubnjajući po opnama bas-bubnja prebačenim preko koljenâ.
Taman kad se činilo da će sve frenetičniji, ciklički plemenski ritam izrasti u čisti kaos, Cooper-Moore je pao u žestok recital, dostojan obodrenog gospel-svećenika u čisto nedjeljno jutro: “Jazz doesn’t have the mother anymore! It is the bastard… had be-bop, swing, cool… But Jazz… doesn’t have the mother… anymore!” (citat dešifriran kroz buku bubnjeva, op.a.). Ovaj moto provlačio se čitavim koncertom, ali ne samo kao uzvikivanje potrebno za pokretanje publike, već i u različitim Cooper-Mooreovim ritmiziranjima kao predah, dramatski akcent ili naprosto pratnja.
Tako se, primjerice, dotični napjev nakon kratkog Tsaharovog upada (prostajao je sa strane čitav uvod), pretvorio u vrhunski emotivnu gospel – izvedbu “Sometimes I Feel Like A Motherless Child“, koju je Cooper-Moore otpjevao uistinu duboko dirljivo, začudnom lakoćom izmjenjujući virtuozne pasaže na irskoj fruli s čistim i zahtjevnim vokalnim dionicama. Poseban šarm dao je i Taylor, za ovu prigodu jednostavno i nepretenciozno donijevši doboš između dvojice kolega i zasjevši među njih, metlicama prateći uzdisaje Tsaharova bas klarineta.
Nakon ovako emotivnog i bolećivog uvoda uslijedio je blues, s prvom prigodom za Tsahara kao solista, no varijacije su, premda cikličke i dinamički intenzivne, trajale predugo i bez pravog žara, što je konstruirani Diddly – Bow bas Cooper-Moorea (kojeg polegnutog na koljena trza lijevom rukom a bubnjarskom palicom pritišće desnom) tek donekle oživio, pri čemu se koristio i mobitelom prislonjenim uz same žice, kako bi dobio metalni zvuk interferencije. Na ovo je Taylor reagirao naglim vatrometom slobodnih ritmova, spriječivši da se svirka razvuče kao žvakaća guma, što je Tsahar izgleda jedva dočekao: njegov tenor je odjednom zvučao deset godina mlađe, dostojno jednog od njujorških free-prvaka, toliko vatreno i iskričavo u jaucima i krikovima, da se začas na pozornici stvorio kotao u kojem je mirisalo na trans.
Nasuprot tome, ostatak koncerta prošao je u gotovo lirskom tonu: prvo je Cooper-Moore na svom Hand-Crafted bendžu pomalo indijskog zvuka (zahvaljući ‘otvorenim’ žicama) ambijentalno pratio Tsahara na tenoru u mekanoj, skoro country-meditaciji “Back Porch Chill” s njihovog zajedničkog CD-a “America”, a potom je Cooper-Moore izveo podužu točku sa svojoj ‘usnoj violini‘ (Mouth-Bow), zapravo komadu drveta sa žicama čiji se jedan kraj drži u ustima, a svira gudalom.
I dok se Taylor odlično snašao u nešto tamnijim i zlokobnijim Mouth-Bow tonovima, improvizirajući poliritmičnu pratnju, Tsahar je ostao gotovo kratkih rukava, pokušavajući se šaptom bas klarineta ubaciti u Cooper-Mooreova legata, za što kao da nije imao dovoljno prostora.
Ukupna zvučna slika ipak je bila dovoljno neobična da drži pažnju sve do kraja skladbe, kada se Cooper-Moore obratio publici ukazujući na to da njih trojica dolaze iz zemlje mudrih i hrabrih, odakle konačno imaju dobre vijesti – naime, “Bush ide u pakao!“.
Ista ova konstatacija je na sasvim identičan način bila izrečena još na Tsaharovom i Cooper-Mooreovom koncertu u siječnju 2005. u KSET-u, pa se treba zapitati kako to da gospel-svećenik pritajen u Cooper-Mooreu čitavo vrijeme nije našao novu adekvatnu parolu? Tim više što je i bis, 1-2-3-idemo-svi-gospel mantranje “I’m so happy/Happy to be alive!” također bilo sasvim identično završetku istog tog koncerta od prije godinu i pol.
Razmišljajući da li ovo šablonizirano razrješavanje atmosfere uzeti kao minus inače solidnom, emotivnom koncertu, treba uzeti u obzir kako ga ostatak publike ili nije zamijetio ili ga naprosto nije smetalo, dapače: ljudi su s koncerta izlazili vedri i nasmijani, pa treba zaključiti kako su i (nepotrebno) opetovana rješenja pogodila pravi cilj.
Kad na sve to dodate i činjenicu kako se između Busha koji ponovo ide u pakao – ovaj put, istina, bez Condolezze Rice – i bisa smjestila još i hipnotička, nedvosmisleno apokaliptična skladba “America” s izvrsnog istoimenog albuma iz 2003., čija je poruka i dalje jednako aktualna (“America, you’ve reached your peak at last/I said, America, the time for you has passed…“), ali i potrebna zemlji u kojoj je snimljena – jer, eto, i ovaj izvještaj napisan je upravo na četrdeset i treću godišnjicu nerazjašnjenog ubojstva predsjednika Kennedyja – možda i nije naodmet da se već izrečene poruke ponovo glasno kažu u mikrofon.
No, kako bilo, za sve one koji su prvi put vidjeli Tsahara i Cooper-Moorea zajedno, bio je ovo vrlo dobar „koncert za upoznavanje“. Za onaj dio publike koji je već slušao spomenuti dvojac, našlo se tu već podosta viđenog i za sljedeći koncert trebat će barem poneko osvježenje.
U svakom slučaju, učvršćivanje konstrukcije s Taylorovim bubnjevima svakako pojačava potencijal i snagu ukupnog zvuka benda za još dva koplja. Stoga treba dočekati novi album koji izlazi sljedeći tjedan (vjerojatno na Hopscotch etiketi). Slobodno očekujte dosta toga.
Zahvaljujemo se Damiru Žižiću za ustupljene fotografije s koncerta.
