Prekjučerašnji koncertni događaj u Močvari imao je naziv ‘Hardcore For The Hardcore‘, a svirali su osječki This Day Will Burn i Šveđani The Smackdown. O Šveđanima do jučer nisam znala ama baš ništa, a na koncert sam došla prvenstveno iz želje da vidim This Day Will Burn i barem donekle podržim domaću scenu.
No nedjelja se još jednom pokazala kao nezahvalan dan za održavanje koncerata, a niti upad od 25 kn nije uspio privući ljude, tako da se u Močvari okupilo svega kojih stotinjak štovatelja, uglavnom prijatelji benda, članovi drugih bendova ili pak osječke studentice i studenti s boravkom u Zagrebu.
Osječka scena je jedna od onih koja me svakim danom sve više oduševljava. This Day Will Burn su treći, relativno noviji bend, koji sam otkrila u skorije vrijeme, a ovo im je, ako se ne varam, bio prvi koncert u Zagrebu te ujedno i prigoda da promoviraju svoj prvi album “How The Mighty Have Fallen“. Da vas ne bi zbunjivao onaj ‘hardcore’ s plakata, This Day Will Burn su prije mješavina punka i hardcorea sa emo utjecajima, ne prežestoki i dovoljno melodični da se svide nekome tko, poput mene, preferira malo ‘mekše’ punk varijante.
Otvorili su koncert sa “Princess Lightning“, jedna od tri stvari koju sam upoznala zahvaljujući internetu, i koja mi se jako sviđa, a uživo zvuči još bolje pa je već sam početak bio obećavajući. Odmah iza te stvari je nažalost gitaristi pukla žica, pa je uslijedila mala pauza za vrijeme koje smo čuli vic o Hrvatu koji sluša ska, a zatim su nastavili u emo tonu. Osim pjevača/basiste, u bendu su još i dvojica gitarista, te jedini član kojeg znam imenom, bubnjar Antun Biloš, ujedno i bubnjar nešto starijeg, također odličnog, osječkog benda CoG. 
I taman kad sam se zagrijala i kad sam skužila da je to definitivno profil benda kakav ja volim, po drugi puta su pukle žice na istoj gitari, a ovog puta to je značilo i kraj njihovog nastupa. Mislim da su odsvirali najviše jedno šest stvari i sve skupa je trajalo puno, puno prekratko te je malobrojna publika, koja je većinom i došla upravo zbog njih, ostala malkice razočarana, budući da smo svi očekivali dužu svirku. No, dojam koji su ostavili bio je i više nego dobar, bez imalo prenemaganja na stageu, uz zaista fino bubnjanje i simpatičnog pjevača, a jedina mala zamjerka je pomalo nerazgovijetan vokal zbog čega nisam baš najbolje mogla razaznati tekstove, no to je stvar na kojoj se zasigurno može još poraditi.
A nakon zamjene instrumenata stagea su se dokopali The Smackdown. Kažem ‘dokopali’ jer su zaista bili nabrijani iako na rasporedu svoje turneje imaju 19 koncerata u isto toliko dana. Prosjek godina u bendu je otprilike 22, ima ih petero, svi odreda identičnog androginog izgleda, u trapericama užim od mojih u najmršavijoj fazi, basist čija je Guns’n’Roses majica neopisivo bola oči, te plavooki i plavokosi frontmen sa sXe oznakama po rukama za mikrofonom.
Okej, možda sam ja prestara, možda ne pratim dovoljno modne i ine trendove među hardcore podžanrovima, a možda su oni inače sasvim okej ekipa, ali s blagom ironijom moram ustvrditi da veće pozere na stageu već dugo nisam vidjela.
Trudili se jesu, skakali po zraku i jedni preko drugih jesu i previše, pjevač je skakao i po monitorima i samom rubu stagea, nije pjevao već vrištao (screamcore, je li), predstavljao je pjesme.. sve to je bilo još donekle podnošljivo. Ali one njegove poze, hvatanje za bokove, izbacivanje kukova poput manekenke na modnoj pisti, puzanje po koljenima i teatralno bacakanje po podu… nisam znala da li da se smijem ili da plačem. Na svu sreću, nisu ni oni predugo svirali jer si je pjevač prilikom jednog od mnogobrojnih suvišnih pokreta skršio već ionako ozlijeđeno koljeno, a da bi nam to zorno i predočio čak je i skinuo hlače, što je izazvalo salvu smijeha u publici, a onda i pljesak.
Onda su se nakratko ugasila i svjetla pa je netko iza povikao ‘Cenzura!’ i opet je uslijedila salva smijeha, a to je ujedno bio i najzanimljiviji dio njihovog nastupa. Poslije su odsvirali još dvije stvari, među kojima i obradu Metallice (valjda sam dobro čula da je bila Metallica u pitanju?) te nestali u backstageu, a sve skupa je bilo gotovo već oko 23h.
No kako god smiješno ispalo na kraju, doma sam otišla zadovoljna, a i uobičajena kvota merchandisea je bila ispunjena – CD od Osječana + bedž koji se dobije uz CD + još dva bedža koja sam dobila na poklon. A i sad barem znam kakve bendove ubuduće trebam izbjegavati.
