Gregorian
Gledajući sinoćnjeg nastup Gregoriana u zagrebačkoj Areni bilo se teško oteti dojmu kako dotična raspjevana družina kostimiranih redovnika ne bi uspjela održati dugogodišnji globalni uspjeh bez ne samo strateški mudrog, već i inovativnog igranja s mehanizmima kulturne industrije s kraja 20. stoljeća.
MTV revolucija i popularnost romana “Ime ruže” tek ocrtavaju konture konteksta iz kojeg izvire ova eklektična glazbena senzacija. Zbog guste mreže utjecaja, za Gregoriane doista možemo reći da su njihove izvedbe suvremenih pop i rock ‘klasika’ u formi gregorijanskih napjeva reprezentativni primjer crossover glazbe. 
Kada iza sebe imate iskustvo ljetnog koncerta Gregoriana u pulskom amfiteatru, očekivanja od zimske verzije ‘povratničkog’ koncerta u Zagrebu, k tome još u zatvorenom prostoru, su ogromna. No, vrijedi jučerašnji dvosatni nastup sagledati u cjelini i reći da Gregoriani ipak nisu razočarali, ili točnije, show je opstao, unatoč sjedećem karakteru. 
Reakcije publike su zapravo pratile dinamiku glazbeno-scenskih događaja na pozornici. Budući da je prvi dio koncerta djelovao suzdržano, i publika se držala rezervirano, čak bismo mogli reći uštogljeno, kratki pljesak zvučao je mlako, bez značajnog izljeva odobravanja. Međutim, kada su Gregoriani simpatično najavili 20-minutnu pauzu opaskom da se vraćaju nakon kratke ‘ispovijedi’, ispunjena dvorana se radosno uskomešala. Ubrzo je slijedila preobrazba i drugi dio koncerta je opravdao opis iz press materijala: spektakl i ovacije publike.
Unatoč očiglednoj binarnoj podijeljenosti, valja reći da je jučerašnji nastup Gregoriana planski zamišljen kao cjelina, vođen prema kontroliranom scenariju. Oba dijela su scenski izrežirana dinamično, uz neizostavnu igru svjetlosnih efekata u maniri crkvenih vitraja, vatrenih topova i prskalica, minimalističku koreografiju osmero redovnika i ženskog vokala, te solaže članova pratećeg benda. 
Uvodni dio koncerta je gradio atmosferu mistike i imaginarija koji se veže su gregorijanske korale; kako su sami najavili, publika je zajedno s njima krenula na simbolično putovanje kroz povijest, dakako stvaranja glazbenog niza “Masters Of Chants”, i to bez sumnjivih ili opasnih tema na koje bi dežurna služba za moralno zdravlje nacije morala reagirati. 
Koncert nakon pauze je zatim naglasak prebacio na zabavljački karakter showa. Razlika je bila uočljiva i u samoj kvaliteti zvuka, te odabiru repertoara (primjerice, “Hells Bells” (AC/DC), “Hurt” (Johnny Cash), “Kiss From A Rose” (Seal)). Naime, ili se ton majstor tijekom prvog dijela uljuljkao u duhovnu atmosferu i zaboravio pratiti show ili je Amelia djelomično pjevala na playback.
Ako se puls publike sramežljivo mogao osjetiti tek za vrijeme izvedbi pjesme “Engel” (Rammstein) i “Shout” (Tears For Fears), simpatije su Gregoriani u drugom dijelu definitivno osvojili silaženjem na parter među prve redove s a cappella verzijom “Crazy, Crazy Nights” (Kiss), improviziranim skakutanjem po pozornici, sviranjem osam akustičnih gitara, s balončićima, kišobranima i bakljama, fluorescentnim natpisom “Thank You” i duhovitim obraćanjem publici.
Netko tko je prvi put došao pogledati Gregoriane u uvodnom dijelu je vjerojatno malčice razočarano razmišljao kako su igra lasera i fantasy pop princeza među osmero redovnika koji pjevaju “Nothing Else Matters” (Metallica) vrhunac koncerta, no ispunjena zagrebačka arena osvijetljena mobitelima publike koji su djelovali poput krijesnica, ili barem lampiona, zasigurno je popravila dojmove, kao i konfetice za kraj.
Za one koji su ovaj show imali prilike pogledati ranije, uz gothic divu u hlačama (vjerojatno) od lateksa i bubnjara s gorućim palicama, nedostajala je još samo koja akrobacija od strane redovnika tijekom otkačene čagice na gregorijanski disco mix ala Pet Shop Boys.
