Druge večeri 4. Zagreb Jazz Festivala organizatori su nam priredili pravu poslasticu, doveli su čovjeka koji je više puta osvajao različite nagrade za najboljeg kontrabasista, kompozitora, vođu benda, albume, pjesme… Teško je to sve i nabrojati, ali, da, radi se o Dave Hollandu i njegovom kvintetu.
Ponovno u dvorani ZKM-a gužva, ponovno se sjedi na zvučnicima, stepenicama, podovima, gdjegod se tko snašao. Koncert otvara Dražen Kokanović s kratkom najavom u kojoj nas upozorava da je Dave Holland ‘prokleto zahtjevan’ i da zato moli da ne bude nikakvog fotografiranja osim službenog, jer bi u protivnom ovaj Englez jednostavno mogao završiti koncert i otići.
Tada na pozornicu izlazi Holland i njegov kvintet i, nakon kratkog predstavljanja benda, počeo izvoditi jednu od skladbi sa svog novog albuma “Critical Mass”. 
Po mom osobnom mišljenju, njegov kvintet zvuči onako kako bi jazz trebao zvučati. Uz genijalnog Chrisa Pottera na saksofonu, čiji je prvi solo jednostavno oborio čitavo gledalište s nogu, i sjajnog Robina Eubanksa na trombonu, puhačka sekcija imala je zajedničke dionice kada bi svirali zanimljive teme, no, često se događalo da paralelno improviziraju jedan preko drugoga, prate se, preskaču i nadopunjuju. Jednostavno genijalno.
Način na koji ova dva glazbenika surađuju, isprepliću svoje ideje i onda izlaze iz takvih zajedničkih improvizacija u upečatljive teme je fantastičan. Redali su se aplauz za aplauzom nakon bilo koje od njihovih bravura.
S druge strane, na bubnju je Nate Smith bio vrhunski. Koristeći maksimalno sve zvukove koji se mogu dobiti na bubnju (obruče, drvo, činele, stalke…) stalno je zadržavao groove i cijelo vrijeme bio kičma benda i omogućio ostalima da se razmašu. A razmahali su se itekako. Kad ovoj izvedbi dodate i nekoliko izvrsnih sola u 14/4 ili 6/4 nakon kojih je dvorana jednostavno eksplodirala zaglušujućim odobravanjem… Jednostavno genijalno.
Dodajmo tome i Steve Nelsona na marimbi i vibrafonu, koji u ovom sastavu preuzima ulogu harmonijskog instrumenta (umjesto klavira u klasičnoj postavi). Njegova izvedba stalno je omogućavala da glazba djeluje puno, čvrsto, a opet lepršavo i veselo. A njegova sola, ispunjena čistim emocijama, ostavljala su publiku bez daha.
Kvintet je čak izveo i jednu skladbu čiji je on autor, i tu se tek vidjelo kakvim bogatstvom ideja raspolaže ovaj glazbenik. Jednostavno genijalno.
Jedini tko nam je, možda, ostao dužan je sam Dave Holland, koji se, slično Royu Haynesu prve večeri, dosta držao u pozadini. Korektno, čvrsto, ali bez onog nečega što bi tu svirku učinilo odličnom.
Jednostavno jedan korektan kontrabasist u jednom korektnom nastupu na nekom koncertu. Čudno mi je da ga iskra Chrisa Pottera ili zadovoljni osmijeh Natea Smitha nisu povukli da da nešto više.
Jako zanimljive skladbe koje su izvodili isključivo su autorske, iako ne samo Hollandove, već i članova njegovog kvinteta. Odlično kombinirane dionice laganih emocionalnih tonova marimbe kombinirane s dosta slobodnim eksplozijama puhača, koje se vrte kroz npr. 14/4 ili 6/4 ritmove vrhunski demonstriraju zašto je Holland više puta proglašavan najboljim kompozitorom, ta glazba je toliko jednostavna a opet toliko zanimljiva da vas jednostavno prisiljava da je punom koncentracijom slušate, iščekujući što će doći sljedeće.
Koncert su završili skladbom “Lucky Seven” (dakako, u 7/4), po mom mišljenju najbolja izvedba skladbe na svim dosadašnjim Zagreb Jazz Festivalima. I publika je poludjela.
Nakon što je kvintet otišao s pozornice, još je dugozaglušujuć pljesak ispunjao halu ZKM-a. I čim su se, nakon minutu, možda i dvije, počeli širiti komentari ‘Neće se vratiti, on je uštogljeni Englez, nije njemu stalo…‘ i sl. bend se vratio na pozornicu, na bis.
Skladba za bis je bila neobična, smjenjivale su se glasne i tihe dionice, počesto s prekidima. Jedna od takvih pauza, baš nakon zadnjeg bubnjarskog sola, trajala je malo duže i publika je odlučila da je tu kraj. Iako, točno se vidjelo da bend nije gotov, da će Nate Smith nastaviti svirati, samo je prostro ručnik preko snare-bubnja za drukčiji zvuk.
I nastavio je svirati dva tri udarca, na što mu je sam Holland sugerirao da je publika odlučila da je kraj i da neka tu bude kraj.
Dosta čudan razvoj događaja, u principu sam malo ljut na publiku koja ne sluša što se događa na pozornici, nego kao igrače na navijanje plješću kad čuju drugoga. A bilo bi doista interesantno čuti kako ta skladba uistinu završava i kako su sami muzičari zamislili kraj koncerta.
U zaključku mogu reći samo jedno: Jednostavno genijalno. Tako bi današnji jazz morao zvučati.
foto: Davor Hrvoj
