Za sam kraj 19. Proljetne revije jazza u zagrebačkom Lisinskom organizatori su nam priredili izvedbu Darko Jurković trija. Darko Jurković dugi je niz godina prisutan na hrvatskoj jazz sceni i šire i čak je sedam puta osvajao nagradu za najboljeg gitaristu.
Od 2002. godine surađuje s češkim glazbenicima Františekom Uhlirom i Jaromirom Helesicom, s kojima je izdao tri nosača zvuka i nastupao po Europi. No, večeras je nastupio s ponajboljom hrvatskom jazz ritam sekcijom: Henryem Radanovićem na kontrabasu i Krunom Levačićem na bubnjevima.
Jurković je poznat po svom stilu sviranja gitare tappingom. Trio je otvorio nastup standardom “Love Letters“. Prekrasan uvodni solo imao je sam Jurković i odmah se dalo nagovijestiti da će ovaj trio nastaviti sjajnu atmosferu koju su prije njih stvorili Denis Razz Quartet. 
No, iako je gitarski solo bio odličan, detalj koji moram izdvojiti iz prve skladbe je solo Krunoslava Levačića. Malo sam prozvao jednog od najboljih hrvatskih bubnjara u članku o nastupu Renato Rožić Consorta, no, večeras je uistinu pokazao da zaslužuje tu titulu. Levačić je zvučao odlično i u triju poput ovog sve njegove improvizacijske vještine dolaze maksimalno do izražaja i uspješno drže skladbu punom. A solo, kojeg je publika nagradila gromoglasnim pljeskom, samo je pokazao da je Kruno večeras dobro raspoložen.
Druga skladba večeri bila je autorska skladba samog Jurkovića pod naslovom “Try Again“. Stvar ima ‘ravan’ ritam, nema karakterirstični swing prizvuk i jak naglašen backbeat, tako da vam jednostavno vuče nogu da cupka u ritmu. A ako je na prvoj pjesmi Kruno Levačić oduševio, onda je to na drugoj učinio Henry Radanović fantastičnim solom na kontrabasu.
Nastavili su sa standardom “If I Were A Bell“, standardom koji je često izvodio i Miles Davis. Ovdje je pak ritam sekcija ostala u drugom planu, a Jurković je imao priliku pokazati svoje bravurozne improvizacijske vještine. Publika je i dalje glasno odobravala izričaje svih glazbenika i jako se dobro zabavljala.
Slijedila je “Rolling Oranges“, još jedna Darkova autorska skladba. Skladba ima bogat groove koji baca na funk sedamdesetih, s jakom i karakterističnom bas dionicom. A kad je funky, što bolje može obilježiti skladbu nego jedan dobar solo na basu? I Radanović je bio na visini zadatka.
Izveli su i skladbu “Kalamota” Henrya Radanovića. Nakon što su je pravilno izgovorili i naglasili. Isprve. Skoro. Uvodni solo i tema na gitari Darko Jurkovića bili su fantastični. A treba pohvaliti i zanimljiv solo na basu Radanovića, kao i interesantnu ideju Levačića da ga prati svirajući bubanj prstima i dlanovima.
Do kraja su nas još čekali standard “Would Be So Nice You Came Home Too” i “Blues For Franka“, još jedna autorska skladba Darko Jurkovića. Ponovno je ovaj trio pokazao da je na visini zadatka, kako sam Darko koji je gitarskim dionicama i solažama vodio skladbe, tako i odlična iskusna ritam sekcija. Prava poslastica za zatvaranje Revije.
Sve u svemu – odlično. U stvari, ponukalo me na razmišljanje. Kao što je i sam umjetnički direktor Šaban rekao, ovih izvođača i skladbi ne bi se posramio nijedan svjetski jazz festival. Kako to da onda oni nisu veće ‘face’? Kako to da nisu postali europske, ili možda čak i svjetske zvijezde?
Odnosno, nastavljajući tragom tog razmišljanja dolazimo do pitanja može li hrvatski jazz biti izvozni proizvod hrvatske kulturne scene? Kvalitetu u svakom slučaju imamo. Entuzijazma imamo, prebrojimo samo festivale i događanja vezana uz jazz u jednoj maloj zemlji u kojoj je količina publike za ovaj žanr vrlo ograničena. Nadam se da Hrvatska može postati poznata po dobrom jazzu. Jer dobrog jazza ima.
foto: Tomislav Capan
