Jučerašnja kišna i tmurna večer u Zagrebu bila je kao stvorena za koncert Damiena Ricea u intimnoj atmosferi kina Studentskog centra. Ovaj nastup našao se na rijetkom popisu svirki turneje koji uključuju samo Manchester, London, Antwerp, Pariz, Amsterdam, Berlin, Milano i Udine.
Damien, koji je navikao držati se daleko od pozornosti medija i velikih pozornica, svoje mjesto pod jednim reflektorom i početak nastupa prepustio je Silviji Pérez Cruz, koja je sa sobom donijela mali dio španjolske kulture.
Silvia je u rasprodanoj dvorani izvela nekoliko autorskih pjesama, kroz koje je uspjela pokazati različite boje svoga glasa, a ujedno i na neki način zaintrigirati publiku. Među pjesmama našle su se i dvije obrade u suludoj kombinaciji, “Gallo Rojo, Gallo Negro” Chicha Sáncheza Ferlosia i “The Sound Of Silence” Simona & Garfunkela (ili meni dragoj obradi Disturbeda). Publika je već sredinom nastupa bila zaintrigirana, ali Silvia je još više probila zid između redova i sebe tako što je cijelu dvoranu uspjela naučiti dio pjesme, “Mañana”. Glasovi iz publike pjevali su u gotovo besprijekornom tonalitetu, i pozdravili je dugim pljeskom, spremni za Damienov dolazak na stage.
Damien se pod reflektorom pojavio uz unplugged verziju pjesme “I Don’t Want To Change You”, koja ga je nekako vratila u samu srž i dno stvaranja, započeto isto tako sirovo, sviranjem na ulicama. Između pjesma, večer je tekla u – na oduševljenje publike, zabavnim monolozima. U prvom dijelu repertoara našle su se “The Professor and la Fille Danse” i “Delicate”, nakon kojih je publika bila pozadinski zbor kroz cijelu izvedbu “Trusty and True”. “Volcano” je također izmamila glasove, koji su odjekivali uz Damienovo prebiranje po žicama.
Već sam spomenula monologe – neki od njih su bili zabavni, a neki od njih i inspirativni. “Ova pjesma je o životu u trenutku. Tko bi ja zapravo trebao biti? Možda ne postoji ‘možda’. Tko sam zapravo ja..? Što želim raditi dok sam još uvijek živ? Kako da ja budem JA dok sam još uvijek živ?”, Damien je zapitao i sebe i publiku, uplovivši glasom u “Coconut Skins”. Nakon dugog pljeska, pod reflektorom se ponovno pojavila Silvia, koja je u duetu s Damienom otpjevala “9 Crimes” za klavirom, a kroz koji su pokazali i kako im boje glasa čine intrigantan spoj.
Kako se večer približavala kraju, a Silvia je još uvijek bila na pozornici, izveli su još jedan duet – pjesmu “Astronaut” kojom je vladao Silvijin, u ovom trenu gotovo bajkoviti glas, bijele linije svjetlosti koje su se prelamale i pozadinski zvukovi koji su me iz nekog razloga podsjetili na izvedbe Godspeed You Black Emperora. Duetu se pridružila i Jana Jacuka s gitarom, te su svi skupa odsvirali “Cannonball”, kojoj je i priličilo imati ovako posebnu izvedbu. Jana je nakon oduševljenja publike izvela svoj monolog, “Routine Of Fear”, koji je Silvia nenametljivo pratila gitarom.
Posljednja pjesma večeri bila je “The Blowers Daughter”, koju je, bez pretjerivanja ispratilo gotovo 3 minute oduševljenja rasprodane dvorane, u tada, još uvijek kišnom Zagrebu.
