Cluster
Ugodno popunjena zagrebačka Močvara ugostila je preksinoć legendarni berlinski duo Cluster.
Čine ga Dieter Moebius i Hans-Joachim Roedelius kao dvije samozatajne figure sa preko sto albuma na zajedničkom kreditu.
Ponovno oživljen sastav Cluster (u početku Kluster) osnovao je Konrad Schnitzler još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Početni stvaralački diskurs koji je postavio, Roedelius i Moebius su nastavili prakticirati i nakon njegovog odlaska. 
Prvu fazu stvaralaštva su tako obilježile duge improvizirane numere kakve nalazimo na klasičnim albumima žanra poput “Klopfzeichen” ili “Cluster ’71”. Ti amorfni ‘sound scapeovi’ bili su uobičajeni i kod njihovih suvremenika, no grupe kao što su Kraftwerk, Tangerine Dream, Can, Faust ili Neu! ubrzo su napustile tu formulu na račun dominacije ritma. 
Album “Zuckerzeit” iz 1974. se približio ritmiziranijem i prijemčljivijem zvuku tih bendova koji je Kraftwerkov “Autobahn” nekoliko mjeseci kasnije lansirao u medijsku orbitu. Ipak, dvojac se ne odlučuje za kopiranje i nastavlja karijeru po vlastitim pravilima. Kao neumorni eksperimentatori zvuka, istraživači neobičnih instrumenata od kojih mnogima primarno to nije niti bila funkcija, postavili su temelje kraut rock ogranka – ‘kosmische musik’, u anglofonom svijetu ‘space rock’, anticipirali ‘dron’ estetiku, ambijentalnu glazbu pa čak i ‘techno’.
Zvučna slika koncerta u Močvari se oslanjala uglavnom na konkretne zvukove čije je arhiviranje prva i posljednja strast ovog dvojca. Ponegdje su ih uglavnom spretno bojali sintetskim suzvučjima, što čak i nije bilo potrebno pored genijalne voluminoznosti i obrađenosti njihovih vlastitih terenskih snimki. Ritamske podloge su također bile različitog porijekla.
Tako smo imali priliku čuti kakav je međusoban odnos rezonantnih drvenih objekata i zvonkih metala industrijskih konstrukcija. Atmosfere su se koherentno prelijevale jedna u drugu, ali malo užurbano, bez onog tipičnog kozmičkog progresa koji slušatelja dovodi u stanje transa.
Osamdesetak minuta koncerta kao da im je bilo premalo da uvrste sva glazbena promišljanja iz svoje bogate karijere, pa su tako neki potencijalno izvrsni ‘sound scapeovi’ bili prerano uzurpirani novim početkom. Suprotno brzom procesiranju glazbenih ideja u stvarnom vremenu koje je bez svake dvojbe bilo na vrlo visokom nivou, dojam koji je dvojac ostavljao na pozornici je bio pomalo statičan.
Tomu je svakako doprinosio i jedan jedini kadar mističnog ladanjskog zdanja koji se projicirao na platnu u pozadini tijekom čitavog koncerta. Moebius i Roedelius su bili okrenuti licem jedan prema drugome, a sadržaj njihove radne površine je publici ostao nepoznanica do samog kraja.
Kao nastup baziran na improvizaciji s vrlo grubim scenarijem, Cluster je u okviru mogućnosti svojeg izričaja dramaturški izrekao sve što se od njih očekivalo. Sve što, naoko hermetični profil zvukovlja bez ijednog živog instrumenta, u glazbenom smislu ima za ponuditi.
Kao predgrupa Clusteru, bio sam uvjeren da sam slušao zagrebački Dada Jihad uz gostovanje Tene Novak, no kako od Marija Kovača nikada ne znamo što očekivati, tako i ta kombinacija glazbenika ima svoje ime. Bend koji je dakle nastupio, kvalitativno u najmanju ruku u rangu glavnih zvijezda, zove se Nimbus Dei. Njihov je izražaj na tragu Tangerine Dreama, da ne izlazimo iz kraut-rock okvira, uz dodatak neiscrpne blagosti Tene Novak i njezine predivno zvučeće violine.
U publici se nekim čudom našao i član Fausta, Hans Joachim Irmler. Je li on bio jedan od sretnika na četrdesetak razbacanih stolica u prve dvije polovice kluba ili se zadovoljio naslanjanjem na hladni močvarni zid, ostati će kao jedna u nizu kuloarskih priča bogatog zagrebačkog koncertnog života. Neki tako ne misle, a ja kažem: neka tako i ostane – živ i zdrav sa što više vremešnih Clustera.
