Pokušavala sam se prisjetiti kada sam zadnji put bila u SKUC-u i nakon zaista dugog naprezanja moždanih vijuga nisam u tome uspjela, ali mi je otežano snalaženje oko i unutar studentskog doma i komentar kada smo ušli: “SKUC mi se prije činio puno većim!?”, potvrdilo da je to vjerojatno bilo dosta davno. No, veselica koju su nam za subotu 28. listopada pripremali Bass Invaders činila mi se kao dovoljno dobar razlog da se ponovno uputim u tom smjeru.
Na zvijezdu večeri Johna B.-ja, sasvim sam slučajno ‘nabasala’ već na ulazu i odmah se mogla uvjeriti u njegovu, općepoznatu, ekstravagantnu pojavu. U to vrijeme, atmosferu su već ozbiljno zagrijavali Bass Invaders rezidenti (točnije, DJ Gekko) i sveukupni je dojam bio obećavajući…
Ovako pišu službene internet stranice o glavnom liku ovoga izvještaja: John B., pravim imenom John Bryn Williams, dvadesetdevetogodišnji britanski DJ, produciranjem se počeo baviti još kao dječak. U današnjem svijetu plesne glazbe ovaj je diplomirani biolog sinonim za originalnost i izazov – on ruši granice žanrova i spaja ono, što se drugim glazbenicima čini nespojivo. 
Izbjegavajući kategorizaciju, glazba Johna B.-ja, u glavnim crtama povezuje electro, dance i drum’n’bass. Prijelomni trenutak njegove karijere dogodio se 2001., kada potpisuje za legendarnu Metalheadz etiketu i izdaje ploču “Up All Night”, koja je prodrmala plesne podije diljem svijeta. Danas je vlasnik etiketa Beta Recordings, Tangent, Chihuahua i Nu Electro kojima pomaže i povezuje drum’n’bass glazbenike originalnih metoda i naprednoga mišljenja.
Kao veliki zaljubljenik u gotovo sve što je obilježilo ’80-e, unatrag nekoliko godina, započinje producirati glazbu u kojoj spaja electro i synth pop 80-ih s drum’n’bassom, kreiravši tako novi podžanr electrostep.
A ovako sam ja doživjela Johna B.-ja i njegov zagrebački nastup u SKUC-u: svoj set započeo je nešto prije 1 sat iza ponoći teatralnim Introm zbog kojeg sam se u jednom trenutku osjećala kao sljedbenik sekte koju predvodi John B.
Njegova pojava iza DJ pulta uistinu jest zabavna – mahanje lepezom, koreografija a la Tajči i narcisoidno poziranje kamerama i foto-objektivima, no njegova glazba, niti izdaleka mi se nije učinila tako eklektičnom, revolucionarnom, originalnom kako ste mogli pročitati u prije navedenom odlomku.
Njegov set je definitivno ispunio zadaću, zabavio je sve prisutne veselim i energičnim ritmovima, ali ne mogu se oteti dojmu, da je John B., još kao mali dečko odlučio biti ‘superstar‘, u pravom smislu riječi te je tijekom svoje karijere činio sve da to jednoga dana zaista i postane, čime mu je samopromocija uvijek bila u prvom planu.
Nakon svega što sam vidjela i čula, ostao mi je doživljaj nekog komercijalnog pop koncerta, kojemu većina ljudi prisustvuje malo više zbog spektakla, a malo manje zbog same glazbe.
No, dragi moji, i oni koji dijele moje mišljenje i oni koji me u trenutku čitanja mrze, mislim da vam se ovo pitanje moralo nametnuti: “Da li je danas, u svijetu Johna B.-ja, glazba uistinu na prvome mjestu?“
Izvještava: Ana Faber
foto: i.c.
