Kada sam pisala najavu za ovaj koncert spomenula sam kako su Chris i Carla sredinom devedesetih održali nezaboravan koncert na terasi Jabuke, jedan od rijetkih stranih koncerata uopće održanih u Zagrebu tih godina. Nakon toga još su puno puta nastupali ovdje, što solo, što kao The Walkabouts, no prvi put očito se pamti pa je taj koncert u Jabuci spomenuo, i to više puta, i sam Chris Eckman tijekom jučerašnjeg nastupa u Teatru &TD.
Zadnji zagrebački nastup The Walkaboutsa bio je prije godinu i pol u KSET-u, a nakon što su 2004. i Chris i Carla objavili svoje solo albume, prošle godine ponovo su se udružili kao duo i snimili novi album “Fly High Brave Dreamers” te se s njim zaputili na europsku turneju.
Dobro raspoloženi, Chris i Carla izašli su na stage dok se Teatar &TD još punio (mislim da je na kraju bio skroz pun) i zauzevši svoja mjesta jedan nasuprot drugome, otvorili koncert s “Acetylene“, pjesmom s istoimenog posljednjeg albuma The Walkaboutsa, koju su prilagodili akustičnom setu pa mi je tek kad sam došla doma bljesnulo u glavi koja je to stvar zapravo bila.
Ne znam koliko je vama legao taj album, meni baš i nije među omiljenima, no čini mi se da su se s “Fly High Brave Dreamers” ponovo vratili mirnijim i manje nabrijanim pjesmama. Nekoliko novih pjesama koje su odsvirali definitivno su spadale u najtiše i najintimnije na cijelom jučerašnjem koncertu, a prilikom njihovog izvođenja pridružio im se i Dalibor Pavičić koji zajedno s Chrisom svira u The Strange, a sudjelovao je i na novom albumu američkog dvojca.
I dok je Chris bio onako tipično miran, Carla je cijelo vrijeme pocupkivala na svom stolcu i na trenutke mi se činilo da bi najrađe ustala i zaplesala. Često su izmjenjivali gitare, a Carla je povremeno svirala i mini klavijature veličine prosječne tipkovnice pa je Chris dobacio da im se ne smijemo smijati jer su ih nabavili za 8 dolara. Mnoge pjesme bile su popraćene anegdotama, pa su tako za “Jack Candy” rekli da su je u Jabuci počinjali svirati jedno tri ili četiri puta, no jučer su je pogodili iz prve.
Od starijih pjesama čuli smo još “Velvet Fog“, “Raise Them Hands“, “Will You Miss Me When I’m Gone?“, “Take Me“, obradu Georgea Jonesa, te, naravno, “The Stopping-Off Place” (otpjevana uz tek minimalnu pratnju gitare) i “The Light Will Stay On” s meni najdražeg albuma “Devil’s Road”.
Inače, bio je ovo koncert na koji ste komotno mogli povesti i malo dijete, jer su svi bili tako tihi da vam je čak bilo neugodno šuškati maramicama ili otvarati torbu, a i Chris je primijetio kako smo jako fina i pristojna publika, a ja bih dodala i pomalo drvena (čitala sam na netu da je publika u Njemačkoj čak pjevala zajedno s njima).
Glasniji smo postali tek kada ih je trebalo pozvati na bis – na prvom su odsvirali nove stvari “Things We Should Have Known” i “Fly High Brave Dreamers” (u kombinaciji s “Heroes” Davida Bowiea), a na drugom “Dead Man Rise“, iz svoje možda i najžešće faze, s kojom su i završili koncert, uz obećanje da će doći ponovo u što uopće ne sumnjamo.
Nezahvalno bi bilo uspoređivati ovaj koncert s onim od prije desetak godina, prvenstveno zbog mjesta održavanja, ali Chris i Carla još uvijek nisu izgubili ništa od svog šarma i neposrednosti i to je bilo ono što je bilo lijepo jučer, pa čak i ako su me na trenutke malo rastužili.
foto: m.k.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
