Ako smo ih u devedesetima komotno mogli nazvati ‘kućnim bendom’ GSK Jabuke, onda bi danas ista stvar vrijedila za Močvaru koja je po treći put u zadnjih pet godina ugostila UK Subse, legendarne britanske punkere predvođene neumornim Charlijem Harperom. Ne znam zašto su organizatori zamislili ovaj koncert sa čak četiri predgrupe, jer niti je potrebno baš toliko zagrijavanja pred jedan ovakav koncert, niti je ovo bio festival mladih nada a i nekako sumnjam da bi nakon četiri odslušane predgrupe imale snage i volje za UK Subse.
Tako da sam ovaj put prednost dala Zagrebdoxu i pojavila se tek nakon što su prve dvije predgrupe već odradile svoj posao, a na stageu se upravo nalazili Stronghold. Muzika poludelih, jedna od najavljenih predgrupa se iz nepoznatih razloga nije niti pojavila u Zagrebu pa je na kraju broj predgrupa ipak bio limitiran na ‘svega’ tri.
Ne znam što bih napisala o Strongholdu i njihovom nastupu jer nerazgovijetna hardcore buka nije baš ‘my cup of tea’, a niti sam pored onako brutalnog vokala razumijela išta od pjesama koje su pjevali osim naslova. Mogu samo zaključiti da su bili željni svirke jer su se na stageu zadržali dosta dugo, a i neprekidno su ponavljali da im je to prvi koncert u Zagrebu nakon godinu dana.
A što reći o UK Subsima? Igrom slučaja je “Brand New Age” bila prva punk kazeta uopće koja mi je dopala u ruke i ne samo iz tog razloga (p)ostali su jedan od mojih najdražih punk bendova iz tog vremena. Charlie Harper vjerojatno ni sam ne zna koliko je puta nastupio u Zagrebu, a moje sjećanje seže tamo negdje do 1991. kada su, otprilike u isto ovo zimsko doba godine, svirali u Jabuci povodom izlaska albuma “Mad Cow Fever”.
No, njihov vjerojatno najpoznatiji zagrebački koncert je onaj iz 1993., također u Jabuci, koji je uživo prenosila i Stojedinica, a snimka s tog koncerta objavljena je kao bonus CD na albumu “Normal Service Resumed”. Moram priznati da sam nakon “Mad Cow Fever” nekako prestala pratiti njihovu izdavačku djelatnost, no i dan danas su mi omiljeniji od svojih suvremenika poput The Exploited ili The Vibratorsa, a njihove koncerte i dalje uredno pohodim.
Teško bi bilo pobrojati sve njihove postave pa ću reći samo da je jedina konstanta benda stari dobri Charlie koji je još 1992. najavljivao raspuštanje benda, posljednju turneju i odlazak u mirnije blues vode, no nasreću, to se nije ostvarilo i Charlie i dan danas pjeva punk iako je već prešao 60. godinu života.
Močvara je bila začuđujuće dobro ispunjena, što je još jedan dokaz da nisam jedina kojoj UK Subsi još uvijek nisu dosadili. I za sam početak ‘ravno u glavu’ – “C.I.D.“, njihov najstariji singl koji je izašao još davne 1978. i to ni više ni manje nego na vinilima u čak šest različitih boja. Odmah primjećujem i da osim nove postave ovoga puta imaju i ženskog roadiea, što je zaista rijedak slučaj, ali simpatična kratkokosa plavuša je svoj posao obavljala besprijekorno.
No, što je koncert više odmicao to mi se sve manje činilo da će ovaj nastup biti repriza onoga iz npr. 2001. kada je Charlie ispunjavao želje publike i kada je publika bila nekako više raspoložena i za zajedničko pjevanje i za poganje i općenito, kada je obostrana komunikacija bila bolja nego jučer.
Jer iako su svirali puno starih stvari poput “Endangered Species“, “Organised Crime“, “Barbie’s Dead“, “Stranglehold“, “Teenage” ili pak svima dobro znanu i nekako uvijek aktualnu punk himnu “Warhead“, nisam primijetila neku preveliku euforiju u publici.
Tko zna, možda su se ovi s podužim koncertnim stažem već davno ispucali na Subsima, a mlađa generacija sa svojom mp3 kulturom slušanja glazbe ionako nikad nije naučila ne samo tekstove, već niti točne nazive pjesama (npr. dosta ljudi koje znam misle da se pjesma “Organised Crime” zove “Government Official”).
A što se samog benda tiče, ne mogu reći da im je ovo bilo najbolje izdanje do sada – viđala sam Charliea i u boljoj formi i sa više entuzijazma, a čak mi se činilo i da su malo nevoljko izašli na onaj drugi bis, iako su na njemu odsvirali još kojih pet stvari. A možda se Charlie jednostavno malo zasitio Zagreba ili su ipak godine u pitanju?
U svakom slučaju, provod na i poslije koncerta je bio i više nego dobar, a UK Subsi su legende koje su pisale punk povijest i ne dam da ih itko dira, jer su jedan od rijetkih bendova iz tog doba koji se nije raspao pa ponovo okupio zbog love i ne žive na staroj slavi već punih 30 godina postoje, putuju i neumorno sviraju.
A ne smije se zaboraviti ni da spadaju u one malobrojne bendove koji su dolazili u Hrvatsku za vrijeme rata i opće koncertne suše kada je ne samo punk već i sva ‘normalna’ muzika prijetila da će izumrijeti. Ako ništa drugo, samo zbog te činjenice i zbog moje prve punk kazete imat će uvijek kredita kod mene, jer tko zna što bi danas slušala da se ’91. nisam zakačila na njih.
