Sedmi NoJazz Festival u Zagrebu nije imao formalno otvorenje: da se nešto događa, dalo se zaključiti samo po veseloj hrpi ljudi koja se nešto prije 22 sata živo uzmuvala oko portabl šanka s (neobično važno: mukte!) pivom, pred samim ulazom u veliki &TD – a potom u neko doba, temeljem usmene predaje, ušla u dvoranu koju je i popunila otprilike 80 %.
Vaš novinar mora priznati da je kasnio na početak svirke zbog razgovora s Vaskom Atanasovskim i njegovim Folkestrašima (a možete i zamisliti da je dotični razgovor bilo mnogo lakše otpočeti nego završiti…). 
Gayleov Trio, međutim, nije gubio vrijeme: premda sam propustio svega 15-ak uvodnih minuta, atmosfera je već bila dobrano zakuhala i nije trebalo mnogo da se naglavce skoči u epicentar zbivanja. 
A u epicentru je Trio kuhao, kuhao i zakuhavao, ali nakon još 20 minuta postalo je čujno kako se svirka gotovo ciklički vrti u krug. Količina emocija i intenzitet glazbe između Gaylea, Wimberlya na kontrabasu i Bensona na bubnjevima nije ni u jednom trenutku bila upitna, niti je jenjavala. Uprkos tome, ta velika količina srca i snage na bini nije uspijevala stvoriti nagovještaj istinske kemije u dvorani, niti ozbiljnije izmaknuti glazbu iz već pomalo standardnih free-koordinata koje su odavno ucrtali Ornette Coleman i Albert Ayler u blažoj varijanti.
Taman kad su stvari prijetile zamorom, Gayle je ostao sam na pozornici – i u dužem solu na saksofonu izazvao prolom ovacija. Oko osamljene figure na bini lebdio je čitav mali svemir emocija, u rasponu od zimske osamljenosti do potpunog ushita; sažet prikaz dvadeset Gayleovih beskućničkih godina, samotnog i napuštenog sviranja po ulicama i podzemnim stanicama New Yorka koje je moglo spasiti život do sutra, ali i ne donijeti ništa. 
Premda sâm Gayle zacijelo nije imao na umu izazivanje ovakve paralele, nije ju bilo moguće izbjeći. Od tog trenutka, kao da su i publika i trio pronašli vrata energije, te zajedno prošli kroz njih, čemu je pridonio i Gayle sjedanjem za klavir, otvorivši tako drugu (po meni, definitivno bolju) sferu koncerta. Njegovo poigravanje ragtimeom kao osnovnim okidačem potpuno slobodnih konstrukcija zvučalo je veoma produhovljeno, pri čemu eventualna predvidljivost citata skladbe “The Entertainer” Scotta Joplina, na kojeg se improvizacija uvijek vraćala da bi uhvatila novi zalet, nije stvarala dojam podilaženja publici.
Dapače, otvorila je prostor za intimističku pianissimo meditaciju čitavog trija za kraj, nakon kojeg se mirne duše moglo reći kako je sedmi No Jazz festival solidno otvoren a gotovo čitav &TD otišao po pivo.
Drugi Trio večeri počeo je također bez najave, pa je publika ulazila kako je tko shvatio da je svirka počela. Sve ovisi o tome kakav ste tip, ali osobno bih više volio – i kao slušač i kao izvođač – da se stvori određena pozorna atmosfera, pa da tek onda koncert počne, a ne da prvih deset minuta konstantno biva isprekidano ulascima ljudi koji (ni krivi ni dužni) traže mjesto, provlače se između redova i pritom ispričavaju; tim više što je posrijedi intimistički prostor u kojem slušatelj i te kako čuje sve što se oko njega zbiva.
Možda mi za ovu opasku legitimitet ponešto oduzima činjenica s početka teksta, da sam i sâm kasnio na prvi dio večeri, ali svejedno smatram da treba primijetiti ovaj nedostatak, tim više što se dade jednostavno otkloniti u ime svih pozornih slušača na No Jazzu.
Treba, doduše, reći kako je glazba što su je stvarali ‘domaći dečki’ – Vasko Atanasovski, Žiga Golob i Krunoslav Levačić – bila najbolji mogući neutralizator ovih smetnji u kanalu. Od početka je, naime, bilo jasno kako glazbu stvaraju improvizirajući bez ikakvih unutarnjih zadatosti i prethodnih primisli.
Sasvim opušten i slobodan protok ideja, duha i energije jedini je uvjet koji pred sebe postavljaju. Tako se događa da sva trojica u bilo kojem trenutku mogu odvesti koncert u svakom smjeru. Pritom vas ne treba nimalo čuditi ako – kao publika u četvrtak – doživite tri puta po polusatni slijed u kojem se, recimo, na valcer “Deutsche Rundfunka” direktno nadovezuje najkockastija varijanta standardnog rock ‘n’ rolla iz koje izrasta ornette-colemanovski proto-free zvuk, na koji se potom nastavlja veseli “Calypso” začinjen s ponešto štiha fešte za vjenčanje, nakon koje slijedi čistokrvni balkanski etno-bop.
Tijekom mnogih godina, sviračka empatija Goloba i Levačića, koji su skupa svirali i u legendarnom aristokratsko – pučkom – jazz – cabaretu Folkestra, te u Transhistria Enesmbleu Tamare Obrovac, preraslo je u intuitivnu glazbenu povezanost, pa se svi ovi prijelazi događaju superiorno, bez da je među njima vidljiv ijedan šav. Idealna situacija za solista Vaska Atanasovskog, koji je kroz ovaj kaleidoskop ritmičkih izmjena i dopuna brodio pomoću alto saxa, sopran i bariton saksofona, frulama i flautama, često i sam okrećući kormilo naglo i nekad iznimno apstraktno, što je uigrani tandem u pravilu pratio bez poblema.
No, da dostigne tu nepodnošljivu lakoću postojanja Atanasovski se ipak na trenutak morao dobro potruditi, pa je na trenutke međuigra znala zazvučati ponešto ukočeno. No, za vjerovati je kako će ovo nestati čim trio prikupi još malo staža – a ni ovako nije bitno ometalo dominantni ugođaj u dvorani, koji će najbolje ilustrirati (po sjećanju donesen) najava Krune Levačića između dviju improvizacija:
“Upravo smo odsvirali četrdeset i dva jazz-standarda… I to Buster Williamsa, Cisko Kida, Eershwina, kao i različite Broadway-uspješnice. Veličina ove glazbe bit će vidljiva kroz jedno 2-3 stoljeća, kada će je svirati činovnici s jazz akademijama koje će pokušati proniknuti u njezinu koncepiju.
Naša koncepcija, međutim, je da imamo ne kompozicije, nego ideje. Ideje kao, recimo, Montreux, Splitski festival, pa Zlatne žice Slavonije, Zagrebački festival… Eto, to je bio jedan pokušaj da se verbalizira kompozicija koja ne postoji, pa se neće nikada ni pojavit… Pa sam je morao barem verbalizirat.“
Prije svega temeljna radost muziciranja, pa i bez kompleksa prezentirana auto-ironičnost, najveselije se prikazala na samom kraju kada je, usred punokrvnog a izvrnutog groovea na flauti – koji, gle vraga, nikad nije imao čisti udarac bubnja ‘na prvu’, već se umjesto toga događalo uistinu komično kvazi-kašnjenje i namjerno sentiš lupkanje – Golob odnekud izvadio ukelele i odradio brzu folk-minijaturu popraćenu zviždukanjem i otvorenim pjevanjem samoglasnika, da bi se sve završilo kratkom posvetom Colemanovom zvuku s kraja pedesetih.
Malo je reći da su svi oni, koji su odlučili ostati i na drugom dijelu, pogodili i kući otišli ozareni, pitajući se kako je uopće moguće u glavi imati bilo što drugo osim odličnog raspoloženja. Svakako, vidjeli smo i dostojno otvaranje respektabilnog festvala.
foto: t.c.
