Američki saksofonist i pijanist Charles Gayle i nizozemski bubnjar, inače i cijenjeni slikar, Han Bennink već su poznati zagrebačkoj publici, no do sad nisu nastupali zajedno.
U svom premijernom zagrebačkom duo nastupu, održanom 27. travnja u Teatru &TD Studentskog centra, na drugoj večeri 11. festivala Žedno uho, oduševili su ljubitelje free-jazza.
Suradnja ove dvojice glazbenika koji se razlikuju po senzibilitetu – staloženog i koncentriranog Gaylea kojem je bliska američka glazbena estetika i ekstravagantnog i razmetljivog Bennika sklonog europskim umjetničkim obilježjima – zasniva se na spontanim improvizacijama, osluškivanju, međusobnim ‘provokacijama’ na koje se referiraju brzim dosjetkama podsjećajući na princip poziva i odgovora koji je preuzet iz afričkih korijena jazz-glazbe.
Iako složena i apstraktna njihova se zajednička svirka doima poput igrarije. Zahvaljujući iznimnoj sviračkoj vještini, bogatstvu glazbenih zamisli, pozivanju na tradiciju jazza i neprestanim ritmičkim promjenama, ta igra kroz njihovu komunikaciju postaje iznimna glazbena umjetnost.
Svirajući srčano i predano, kao da upravo u tom trenutku pokušavaju oboriti olimpijski rekord, na publiku su prenosili dobre vibracije koje su Studentskim centrom strujale dugo nakon koncerta. Osjetilo se to na licima prisutnih, ozarenim smiješkom zadovoljstva, ali ne i bez traga zabrinutosti.
Naime, svi su se pitali hoće li to doista biti posljednje izdanje festivala Žedno uho kao što je najavio organizator Mate Škugor kad je saznao da je ove godine više nego dvostruko umanjeno sufinanciranje za festivale Žedno uho, te N.O. Jazz Festival koji se zbog toga na jesen neće održati? Možda još nije kasno da se spase ova dva festivala koja su Zagreb promovirala kao alternativnu glazbenu metropolu svjetskoga ugleda.
Hoćemo li doživjeti da se uguši još jedan uspješan pokušaj da se Europi i svijetu predstavimo kao zemlja koja prihvaća i promovira vrijednu urbanu kulturu? Dogodi li se to, u vodu će pasti desetogodišnji trud koji je rezultirao odgajanjem čitavog naraštaja publike i glazbenim susretima na najvišoj razini o kojima se danas s divljenjem govori u Skandinaviji, SAD-u, Australiji, Japanu… Hoće li nakon toga netko imati snage započeti novi ciklus koji će nas možda nakon deset godina vratiti na ovo što već imamo a ne želimo sačuvati?
