U srijedu 25. lipnja po pasjoj vrućini hodočastili smo na milanski San Siro kako bi posvjedočili nastupu Brucea Sprinsgsteena, ‘posljednjeg uistinu velikog velikana rocka’, i njegovog E Street Banda.
Sprinsgsteen je posljednji velikan rocka jer nitko drugi više ne može doći do kombinacije koju on postiže: još uvijek objavljuje relevantne albume, obilazi svijet s rasprodanim stadionskim turnejama te još uvijek sa svojim nastupima uživo pomete svu konkurenciju.
Koncert u Milanu započeo je 15 minuta prije 21 sat za kada je bio najavljen, kako bi stigao završiti do ponoći. Navodno postoji velika privrženost između Brucea i talijanske (milanske) publike, tako da je Springsteen izašao na binu sa širokim osmijehom na licu koji nije skidao tijekom nekoliko uvodnih pjesama, a često je i nešto galamio na talijanskom.
Tijekom koncerta Bruce je stalno ulazio među prve redove publike ili se rukovao, grlio i ljubio s njima sjedeći na rubu pozornice. Kao jedini legitimni nasljednik Boba Dylana na polju američkih kantautora, Springsteen je uživo Dylanu sušta suprotnost. Za razliku od introvertnog Boba, potpuno je očito da se Springsteen hrani direktnim kontaktom s publikom i njenim emocijama.
Obrada starog hita Eddiea Cochrana “Summertime Blues” je otvorila koncert, a “Out In The Street“, “Radio Nowhere” i druge pjesme su se nastavile pretapati jedna u drugu u frenetičnom ritmu kojeg valjda samo Springsteen i E Street Band mogu držati preko tri sata.
Nakon što pedesetosmogodišnji Sprinsteen napravi power slide preko pola pozornice od kojeg bi Jacku Blacku izrasle zazubice, potpuno vam je jasno da je glazba eliksir života.
Ekstatična stadionska atmosfera ipak je malo odmagala da uživo osjetimo sve različite atmosfere Springsteenovih pjesama. U svojim pjesmama on često propituje najdublje emocije junaka s kojima se lako poistovjetiti, i zato ga volimo, a na stadionu naravno najbolje prolaze glasne i brze stvari.
To je slično kazališnoj glumi: morate govoriti afektirano te mahati rukama i nogama kako bi i onima iz zadnjeg reda bilo jasno što se tu zbiva. Sva sreća da i Springsteen potpuno uživa u svojoj ulozi zabavljača te je stoga atmosfera njegovih koncerata fantastična.
Ipak, album koji je dobio najviše prostora u Milanu bio je jedan od njegovih najsumornijih albuma “Darkness On The Edge Of Town” s kojega su osim naslovne stvari izvedene i “Prove It All Night” (tijekom koje su Springsteen i Van Zandt imali pravi gitaristički okršaj), “The Promised Land“, “Candy’s Room“, “Racing In The Street” i vječna “Badlands” koja je očekivano bila jedan od vrhunaca koncerta.
S njom je koncert završio no nije trebalo dugo pozivati na bis – sam Springsteen je ubrzo prvi izašao, a uskoro i ostatak benda: jedna od najboljih rock ritam mašina svih vremena Gary Tallent i fenomenalni Max Weinberg; Soozie Tyler koje unovačena iz Seeger Sessions Banda, a koja je uz sviranje violine preuzela i dužnosti odsutne Patti Sciafa na back-vokalima i akustičnoj gitari; Nils Lofgren koji je svoju priliku da se raspištolji na gitari dobio na “Because The Night“; ‘Profesor’ Roy Bittan čiji je klavir kao i na albumima davao jednu profinjenu romantičnu patinu pjesmama; te dva ključna člana E Street Banda Steve Van Zandt i ‘Veliki čovjek’ Clarence Clemons čije je zvuke saksofona publika uvijek dočekala s oduševljenjem.
Bis je potrajao gotovo sat vremena, a počeo je s “Girls In Their Summer Clothes” s aktualnog albuma “Magic“, a atmosferu su do usijanja podigle “Detroit Medley“, “Born To Run“, “Rosalita“, “Bobby Jean“, “Dancing In The Dark” i “American Land” s kojom je koncert trebao završiti, no dokaz da se Springsteen uistinu dobro osjeća u Milanu bio je ekstra mini bis s “Twist And Shout“.
Unatoč svom vrlo dugačkom radnom stažu Springsteen i E Street Band još uvijek pružaju najenergičniji mogući, nepatvoreni rock te uopće ne izgledaju kao da im nekakva mirovina pada na pamet. Posebno se to odnosi na njihovog slavnog Šefa.
Foto: Tomislav Capan
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
Zahvaljujemo Urban Travelu na prijevozu!
