Ah, kako je lijepo kada vam se poslovno putovanje potrefi s nekim dobrim koncertom. Zapravo, moj je prvotni plan bio gledati Rise Against, no kako mi je zbog obaveza to bilo vremenski i tehnički neizvedivo, rezervna varijanta zvala se Kosheen koje sam pogledala u glavnom švicarskom gradu, u jednom od najpoznatijih lokalnih okupljališta, klubu Bierhübeli.
Švicarska ima jednu veliku prednost pred svim ostalim zemljama gdje sam do sada gledala koncerte, a to je da za veliku većinu događaja ulaznice ne samo što možete kupiti preko Interneta već imate i mogućnost sami ih isprintati doma (tzv. e-Ticket) što poprilično olakšava stvar kada na koncert dolazite iz druge zemlje
Naravno, ako ste pasionirani skupljač ulaznica i želite imati pravu ulaznicu za uspomenu, onda vam običan A4 papir ništa neće značiti, ali i tome se da doskočiti žicanjem redara na izlazu da vam daju originalni primjerak.
Predgrupa, The Vincent Black Shadow, iz kanadskog Vancouvera, otvarala je sve koncerte Kosheen na europskom dijelu turneje pa tako i ovaj. Bend koji se nazvao po poznatom modelu motora iz četrdesetih godina čine pjevačica Cassandra Ford i troje braće Kirkham koje na turnejama prati i klavijaturistica Mary Ancheta.
Nikada ih prije nisam slušala i jedino što sam o njima znala jest da sam ih vidjela u najavi za ovogodišnji Warped Tour. No, osim zaista atraktivne pjevačice, The Vincent Black Shadow nemaju puno toga za ponuditi.
Trojici braće teško da biste povjerovali da su braća, a osim što nimalo ne sliče međusobno, i outfit im je bio priča za sebe – jedan brat (gitarist) na stageu se pojavio u odijelu i kravati te je izgledao kao da je na koncert sletio ravno s poslovnog sastanka, drugi brat (bubnjar) sakrio se iza velikih sunčanih naočala à la Blues Brothers, a brat basist potpuno je odskakao od bilo koga u dvorani u majici na D.O.A., prepun šiljaka, lanaca i zakovica i sa šeširom duboko navučenim na lice.
No, taj brat mi je još bio najsimpatičniji član benda (klavijaturistica je primjerice izgledala toliko bezvoljno kao da ju je netko natjerao da se bavi sviranjem i prisilio da stoji iza tih klavijatura) jer sam ga poslije vidjela kako stoji pored šanka odakle je mirno odgledao i čitav nastup Kosheen.
Kanađani iza sebe imaju tek jedan album kojeg su nam u cijelosti predstavili, a ako zaboravimo grozne ljiga-trenutke kada je brat-gitarist najavljivao neku ljubavnu pjesmu i tražio od publike da dignu upaljače u zrak, jedini koliko toliko zanimljivi dijelovi bili su “Bullet On The Tracks” te na samom kraju odsvirana “Fears In The Water“. Kao što već rekoh, spasila ih je atraktivna i izazovno odjevena pjevačica pa kad je već muzički dojam zakazao, barem je onaj vizualni bio zadovoljavajući.
No, iako su počeli točno u 21 h kako je i bilo naznačeno, činilo mi se da je prošla čitava vječnost dok su tehničari na stageu odnijeli njihove instrumente i donijeli nove i pospajali svu opremu. Meni se zapravo jako žurilo uhvatiti zadnji noćni prijevoz pa mi je svaka minuta bila dragocjena i dok sam se tako preznojavala u izuzetno vrućem i usijanom klubu i čekala da se Kosheen napokon pojave, u najcrnjim mislima sam već zamišljala kako se The Vincent Black Shadow neće dobro provesti ako budem morala otići prije samog kraja i tako propustim primjerice neki od hitova koji bi, po logici razmišljanja, mogao biti izveden na bisu.
Kosheen sam gledala i u Zagrebu prije četiri godine i zanimljivo da su, kao i tada, i ovoga puta nastali problemi s fotografiranjem. Meni nasreću nisu oduzeli baterije kao našem uredniku, ali švicarski redar pravio se Englez i prvo je tvrdio da moj fotoaparat nije amaterski, a zatim i da slikati smiju samo unaprijed prijavljeni novinari (iako je mobitelima, kvalitetnijim od mog Canona, slikao valjda svaki drugi čovjek u publici). Na kraju smo se nekako uspjeli nagoditi, ali smjela sam nastaviti isključivo bez blica, što baš i nije bila najsretnija opcija, no nisam imala drugog izbora.
Cijela turneja benda nosi naziv “Damage”, što je ujedno i naziv njihovog posljednjeg albuma, kojeg sam dobila na sam dan odlaska na put pa ga nisam stigla niti preslušati i u biti me baš veselilo što ću se s novim pjesmama upoznati tek na koncertu, jer ponekad kad znate apsolutno svaku stvar napamet, gubi se onaj faktor iznenađenja.
U pozadini stagea bio je veliki ekran na kojem su se vrtile projekcije, ali gotovo da se i ne sjećam što se na njima prikazivalo jer je sva pažnja bila usmjerena na pjevačicu Sian Evans koja se u svojoj trendi haljinici na točkice u stilu pedesetih i crvenim štiklama (iako malo popunjenija negoli prije četiri godine) bez problema vrtila po stageu, plesala i izvodila piruete, a tako dobru kondiciju možda i ne biste očekivali od mame petnaestogodišnjeg sina.
Ne znam gdje je bila Cassandra iz predgrupe za vrijeme njihove svirke, ali ako i nije gledala svoju stariju kolegicu onda bi to na jednom od sljedećih zajedničkih koncerata svakako trebala napraviti, da vidi što znači pravi scenski nastup.
Ma u biti, budimo iskreni, bez rasplesane Sian ovaj bend bio bi prilično dosadan za gledanje uživo. Ne znam kako vi stojite s ostalim članovima benda, ali iako su i Markee Substance i Darren Decoder respektabilna imena u bristolskim glazbenim krugovima, ja nisam sigurna bi li ih, da ih vidim recimo negdje na ulici, uopće prepoznala koliko su neupadljivi na stageu, baš kao i bubnjar i drugi klavijaturist koji su angažirani samo na turnejama.
Fanovi su mogli biti sasvim zadovoljni jer su većinom kombinirali stvari sa prvog i posljednjeg albuma, uz tek pokoju s “Kokopelli” (“Wasting My Time“), a od novih stvari posebno su najavili “Guilty” te “Damage” i “Overkill” s kojima su i započeli koncert.
Pitanje “Are you hungry?” bilo je, naravno, uvod u pjesmu “Hungry“, a između runde plesa i pokoje najave, Sian je izrazila i želju da se sljedeći put okupa u rijeci Aare koja teče kroz Bern, što se jako svidjelo švicarskoj publici u skoro pa rasprodanom klubu Bierhübeli.
Meni se pak svidjelo to što su cijene pića za švicarske pojmove bile nevjerojatno jeftine, a kako je u klubu bilo nepodnošljivo vruće nekoliko puta sam se probijala do šanka i natrag, pa me tako moja omiljena stvar “(Slip And Slide) Suicide” zatekla na šanku, a “Empty Skies” u redu za WC. Kada već spominjem cijene, zanimljivo je da je ovaj isti koncert koji sam platila 37 franaka dan ranije u Zürichu koštao čak 55 franaka, što baš i nije mala razlika.
A još i više negoli nad jeftinim cijenama pića, zadovoljno sam trljala ruke i nad činjenicom da su svoja dva ponajveća hita “Hide U” i “Catch” odsvirali još u prvoj trećini koncerta i to odmah jedan iza drugoga, što je značilo olakšanje zbog spoznaje da i ukoliko propustim kraj koncerta, to ipak neće biti nešto što jako volim.
Štoviše, koncert je završio nekim bezveznm bisom (u pitanju je bila neka sporija stvar s novog albuma) i to kao da su tempirali, točno u minutu kada sam i ja trebala krenuti da ulovim prijevoz pa je na kraju sve ispalo baš kao što sam i planirala.
Doći će valjda jednom i Rise Against na red, a uvriježeno mišljenje da drum’n’bass bendovi ne znaju svirati uživo, u slučaju Kosheen pokazalo se potpuno neopravdanim.
