Doći na jazz festival kako bi prisustvovali blues koncertu naizgled zvuči paradoksalno. No kada se uzme u obzir da glavna zvijezda tog koncerta u svom dugogodišnjem muziciranju više nego uspješno koketira sa ta dva ‘potpuno’ različita glazbena pravca, od paradoksa na kraju možda ostane samo ‘s’. I to ‘s’ u konačnici zvuči ‘s’avršeno.
Drugi po redu zagrebački festival Jazza, predstavio je u petak izuzetno zanimljiv glazbeni doživljaj nastupom američkog glazbenika s istinskim umjetničkim pedigreom James Blood Ulmera te njegovog pratećeg benda Memphis Blood Blues Banda na ‘čelu’ sa Ulmerovim producentom, avangardnim gitarističkim virtuozom Vernonom Reidom, inače poznatom kao frontmenom rock skupine Living Color.
James Blood Ulmer rođen je 2. veljače 1942. u američkoj državi South Carolina. Svoju karijeru započeo je svirajući u funk bendovima u ’60-tih godina, nakon čega ga je u ’70-tim i ranim ’80-tim intenzivno zaokupljao jazz, da bi se eto pod ‘stare’ dane vratio blues korjenima i to baš na nagovor ‘čovjeka u sjeni’ Vernona Reida. 
Vernon Reid s druge je strane svoju je karijeru gradio stvarajući u vodama malo žešćeg sounda Living Colora, istovremeno razvijajući i svoje jazz vještine. Kao virtuozni gitarist surađivao je sa mnogim globalnim zvijezdama od kojih je dovoljno samo spomenuti Tracy Chapman, B.B Kinga, Carlosa Santanu, Micka Jaggera i druge. 
U konstelaciji zvijezda kakve su James Blood Ulmer i Vernon Reid bilo je jasno da će ovaj koncert biti sve samo ne mediokritetski. Uvodno zagrijavanje i intro kojim je bend pripremao dolazak Ulmera na pozornicu bio je više nego snažan argument za prethodnu tvrdnju. U popunjenoj dvorani kina SC-a iščekivanje je dosezalo vrhunac kada se na stageu pojavila ‘gromada’ od čovjeka s rukom podignutom u zrak u maniri heavy metal pozdrava, na oduševljenje okupljene publike.
Bez suviše priče, pomalo teškim kretnjama Ulmer je polagano zasjeo na svoj stolac, ‘navukao’ svoju lucille-like gitaru te započeo nastup s Willie Dixonovim blues standardom “Spoonful” te odmah potom nastavio s “Bright Lights, Big City” od Jimmy Reeda. Svojim dubokim glasom i zanimljivim načinom interpretacije Ulmer je uistinu podsjećao na velikane bluesa, poput B.B Kinga ili John Lee Hookera.
Zaredalo se tako još par blues standarda i kada se sve doimalo kao da se kreće svojim prirodnim tijekom, Ulmer je nakon što je najavio pjesmu “Money” na mikrofon upozorio publiku da se osjeća loše te da mora otići po ‘tabletu’. Vidno u lošem stanju, obliven znojem kojeg je stalno brisao sa čela podigao se i otišao u backstage, a publiku ostavio s velikim upitnikom nad glavom. No vratio se ubrzo nakon toga, ponovno zasjeo na stolac, ovaj puta još težim kretnjama i u prilično dramatičnih nekoliko minuta koje su slijedile teškim glasom otpjevao par stvari, nakon čega se ponovno ustao i otišao s pozornice.
Ne znajući što se događa publika je i dalje koncentrirano uživala u odličnoj svirci koju je bend prezentirao, sve dok Vernon Reid nakon poduže improvizacije nije odlučio malo preuranjeno završiti koncert te se bend nakon pozdrava publici pokupio s pozornice. Zbunjeni ovakvim razvojem događaja publika nije znala bi li pozvala na bis ili se pomirila sa završetkom koncerta.
Na sreću, bend se ponovno vratio na stage, a nedugo zatim i, kao feniks ponovno ‘uskrsnuli’, James Ulmer popraćen gromoglasnim pljeskom. Bilo je očito da su tablete profunkcionirale jer se blueser vratio glasom i stasom snažnije nego na početku, te je u sljedećih 40 min nadoknadio sve ono što je propustio učiniti u prvom djelu.
Dramatična večer sa sretnim završetkom, baš kao i svaka blues pjesma.
foto: t.c.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
