Biseri s male pozornice drugog dana Superuha

Nakon vrlo dobrog prvog dana, drugi superušni datum je oscilirao u ritmu i pokazao koliko neke ne-glazbene sitnice mogu utjecati na sveukupno iskustvo festivala.

Večer je počela gotovo idealno, Akustika stage i sponzorske ležaljke na plaži omogućili su da opuštajuće Auguste poslušamo u horizontali, par metara od mora. Dubrovčani Feredon imali su poteškoće zbog obližnje tonske probe i prevođenja materijala u akustičnu izvedbu, no nakon par pjesama i oni su se uklopili u ležernu atmosferu plaže Banj.

Na prijelazu iz dana u noć drugu pozornicu zauzeli su ESC Life, zagrebački bend sastavljen od dobro poznatih članova glazbene scene, što njih valjda čini supergrupom. Uglavnom, dečki sviraju pitki i zabavan koledž rock s naglaskom na punk iz kojeg je ovaj evoluirao, a još pokoji nastup ih dijeli od stvaranja grupice sljedbenika kakvu lako zaslužuju.

Tek šačicu više ljudi od njih skupili su droneri Earth, legende žanra koji su zbog svoje abrazivne glazbe i repetitivnosti svirali samo pred zagriženim fanovima kojima broj publike nije bio važan – nemoguće spor i glasan bend predvođen Dylanom Carlsonom za njih je otvorio trans u kojem se mogu izgubiti, a za druge nažalost predstavljao samo buku.

Smatram se obožavateljem stoner, doom, sludge i srodnih žanrova no teško mi je oteti se dojmu da je njihov nastup, skupa s kasnijim Tuxedomoonom, ispao antiklimaktičan za jedan ljetni festival čiji je prethodni dan ostao obilježen miljenicima domaće publike, bendovima koji su žanrovski i atmosferski bili bliži većini posjetitelja festivala.

Unatoč dalekim žanrovima i povijesti, Earthova eksperimentalnost bila je koherentna bez obzira na glasnoću, a Tuxedomoonova art-wave-nešto multimedijska predstava bila mi je dovoljno naporna da sam vrijeme radije proveo za šankom ili u krcatom Iskonovom kutku, osluškujući ih izdaleka.

Tih par ležaljki uz rub mora su gotovo jedini sadržaj van pozornica kojeg festival pruža. Ne znam je li tako zbog užurbanosti organizacije ili namjerne ograničenosti kapaciteta, no ukoliko vam se aktualni bend ne sviđa jedino što vam preostaje je šetnja između WC-a i šanka.

Cojonesi su jedan od dva bisera na manjoj pozornici koji nam nisu davali šanse za odmor. Jedni od predvodnika snažne domaće stoner scene ne trebaju poseban uvod, svirke su im dovoljno česte da preporučam da ih uhvatite u nekom manjem lokalnom klubu prije nego krenu na snimanje novih materijala.

Neočekivane zvijezde večeri na kraju su bili Rose Windows. Hrpica neo-hipija s američkog sjeverozapada koji su sa šarenom odjećom, dugim bradama i flautisticom u postavi lako mogli biti hipsterska verzija Jethro Tulla, no njihov psych-folk je u trenucima eksplodirao u sabbathovsku gitarističku eksploziju, skupa s headbanganjem i vriskom pjevačice Rabije, bisera u ionako odličnoj postavi.

U sličnom duhu nastupao je Howe Gelb, ovog puta u Triage verziji i s gostima koji su uključivali Sonic Youthovog bubnjara Steve Shelleya. ‘Neokrunjeni kralj americane’ zaista nije daleko od toga i njegov kolaž autohtone američke glazbe tek je rijetko zalazio iz ogoljenog lo-fi contry rocka u mistiku i potencijalnu pretencioznost. Dobro usvirani bend ipak je ostao tek potpora čovjeku čije bi ime lako stajalo ispod opisa ‘singer songwriter’ u glazbenom riječniku.

Kašnjenja u rasporedu su me odbili od ionako sveprisutnog Kandžije i Golih žena koji su na pozornicu izašli tek oko tri, ostavljajući životopisnog DJ-a Jonathana Toubina za prekasne sate.