Goran Bare i Majke
Preksinoć, u mraku zadarskog kluba Arsenal, Goran Bare je pjevao svoj životni blues.
U pratnji Majki – tog moćnog i ozbiljnog kvinteta (2 gitare, bas, bubanj, klavijature) koji je tijekom više od dva sata prostirao podlogu za njegovu poeziju – Bare je pričao svoju priču. “Rock’n’roll je kad vam ostavim svoje srce ovdje na pozornici” zaključio je, isporučivši nam svoju definiciju te toliko nam drage glazbe.
Sve je krenulo loše s funk izvedbom “Puta ka sreći”. Ton majstor kao da nikako nije mogao uhvatiti ruku te je zvuk često pucao, uz nekoliko udaraca snažne mikrofonije. Već na drugoj pjesmi “Mršavi pas” sve je bilo bolje, dok se na trećoj (“Fantastična vatra”) sve lijepo zahuktalo i počelo kliziti kao dobro podmazani stroj. Scena, božićno ukrašena s borom i zvijezdicama, i nije bila najprikladnija pozadina za jedan rock događaj, ali kako je večer odmicala pjesma je sve više izbijala u prvi plan, ostavivši iza sebe sve takve trivijalne eksternalije koje su prijetile narušiti doživljaj. “Zaboravi”, “Odvedi me”, “Daj mi”, nova pjesma “Osvijesti me” i stara “Budi ponosan” zaključile su prvi dio koncerta.
Sredinu nastupa označio je sporoizgarajući blues. Izvedene “Baretov blues” i “Ništa lažno” dugo su rezale kroz zadarsku noć. Vidjeli smo ranjeno srce kako krvari i onog Lou Reedovog narkomana koji na uglu očekuje svojeg dilera. Stih “Ovo što pjevam moj je život” udario je svojom bolnom iskrenošću. Na desnoj strani pozornice, na ‘bottleneck’ gitari i ‘pedal-steelu’ vješto je svirao Davor Rodik, a na lijevoj gitare se latio Kruno Domaćinović. Zanimljiva je bila njihova gitaristička komunikacija. Sasvim iza, na bubnjevima, posao je solidno odrađivao Alen Tibljaš. Zajedno s klavijaturistom i basistom bili su ozbiljno koncentrirani na svoje instrumente i bilo je jasno da im je zvuk sve.
Sljedeći blok nastupa bio je više punk-rock provenijencije. Ritam se ubrzao i udarile su “Putujem”, “Zbunjen i ošamućen” i “Iz sve snage”, a prema kraju se bend uputio sa sigurnim hitovima “Teške boje”, “A ti još plačeš”, “Mene ne zanima” i “Ja sam budućnost”. Za bis je odsvirana “Grešnik” i još jedanput “Osvijesti me”. Duboki zajednički naklon benda i kraj.
U više od dva sata nastupa Bare i Majke su dobrano pretresli svoju pjesmaricu, zavirivši koji put i u nasljeđe Plaćenika. Nakon bezbroj nastupa koje su održali u Arsenalu, lijepo je bilo vidjeti da je svaki njihov koncert drukčiji, zvuk uvijek pomalo opasan, Bare uvijek nepredvidljiv i urnebesan u komentaru svakidašnjosti. Jer ono što pjeva njegov je život, ništa lažno.
