Bajaga je sinoć napunio Arenu na koncertnoj promociji novog, dvanaestog albuma “U sali lom“. U Areni je, bome, i bio lom, ali ne zbog novog albuma, naravno. Iako mi je oduvijek u primozgu da je Bajaga jedan od najvećih rokenrol idola bivše Juge, moram priznati da sam tek nakon sinoćnjeg koncerta zaključila da ljudi ovdje baš vole tog tipa.
Uletjeli smo nešto nakon početka koncerta uz taktove “Sa druge strane jastuka”. Nakon što smo ‘stukli’ prosječnu cijenu karte od 150 kn na turu pića i uredno odbili poskupu garderobu, probili smo se dokud se probiti moglo – do ograde koja dijeli parter običnog puka od VIP lože.
Bajaga već desetljećima uspijeva premostiti generacijski jaz u publici, što se sinoć lijepo moglo vidjeti. Cupkali su tinejdžeri, cupkala je 50+ generacija i svi ovi između. Danas će se njegove pjesme rijetko naći na mojim plejlistama, ali sam sinoć iz sveg glasa pjevala te najdraže pjesme. Vjerujem da je tako svima koji se sjećaju svog prvog slušanja (bilo je ljeto, igrali smo remi na balkonu mog prijatelja Darke, a s nekog cigla mobitela koji je mogao reproducirati .wav format svirala je “Tišina”, na repeatu, lo-fi).
Da nije ovoga, vjerojatno bih bila puno skeptičnija prema sinoćnjem koncertu. Da se razumijemo, i jesam, ali kad uzmemo u obzir o kakvom je koncertu riječ, moje primjedbe na stil i izvedbu nisu presudne. No, spomenimo ih ipak.
Što se svirke i Bajaginog pjevanja tiče, tu osoba nema što za reći. Riječ je o dobro uigranom timu i kvalitetnim glazbenicima koji znaju svoju mjeru i sviraju precizno, gotovo bez iznenađenja. Modni izričaj, također, bez puno iznenađenja slijedi tu klasičnu rock estetiku, od prvog gitarista, vječno zaglavljenog u novom valu, do drugog gitarista s kozjom bradicom i crnim, a la Opća opasnost outfitom. Taj isti gitarist je bio mister simpatičnosti, pa je njegova figura, uz Bajagu, dominirala videozidom. Bajaga i Instruktori su rokenrol za tebe i tvog ćaleta (ili mamu), a u tome nema nimalo fingiranja.
Presjek pjesama je slijedio svoj logičan tijek. Kad bi pjevao stare, Arenom bi se orilo more glasova koje slijede Bajagin. Na novim pjesmama bi se opet smirili, pijuckali svoje piće i cupkali nogama čekajući stare. Svirao nam je “Berlin”, tu rijetku punk stvar, “Život je nekad siv, nekad žut” i “Verujem, ne verujem”. Lijepo su se istaknuli njihovi izleti u druge žanrove. Od pop-punka do funka u “20. veku”, istočnjačkog “Plavog safira” do Bajaga-reggaea na “Tamari”.
Smiraj večeri bila je pjesma “Zažmuri” na kojoj tisuću mobitela svijetli Arenom, a druga tisuća snima Insta storije. “Ruski voz” te, onda, udari k’o ona votka što nije rakija. Najveće su uspješnice ostavljene za kraj, “Moji drugovi” i “Tišina”. Ekipa je održala i jedan pošten bis i povukla se s pozornice nakon gotovo tri sata svirke. Uvijek će se željno iščekivati Bajaga u Zagrebu, to je sigurno zaključiti. A jednako tako je zicer (jel’ to onaj kladioničarski termin?) da Bajaga neće nikad iznevjeriti.
