Zapravo je cijela ta priča oko koncerta TBF-a u zagrebačkom Domu sportova krenula na čudan način. Najprije je koncert najavljivan za jesen, ali je došla već i zima, a nikakvih vijesti o koncertu nije bilo. Onda je utvrđen 20.1. kao siguran datum koncerta i taman kada su se svi počeli veseliti, stigla je vijest o otkazivanju. Nakon toga više nitko nije znao što i da li išta očekivati. U početku se i 23.2. činio kao još samo jedan datum koji će na kraju biti otkazan, ali nije bio. Srećom
Zašto se uopće inzistiralo na Domu sportova? Ako mene pitate – nemam pojma. Vjerujem da su dečki morali sami sebi dokazati da oni to mogu, iako teško da je itko u to sumnjao. Moje je mišljenje da TBF nikada nije bio bend za velike sportske dvorane i da koncerti u manjim klubovima puno bolje ‘leže’ i njima i njihovoj publici. Ali Dom sportova se, izgleda, jednostavno morao dogoditi.
U početku se dosta nagađalo i o gostima na koncertu, te o tome hoće li ili ne biti predgrupe. Kada je donijeta odluka da predgrupe ipak bude, mislim da se vrlo malo ljudi iznenadilo što je izbor pao upravo na ST!llness. Razloga za to je nekoliko.
Kao prvo, dečki su već svirali na njihovim konceratima kao predgrupa i, izgleda, nikada nisu iznevjerili povjerenje TBF-ovaca kada su dobili tako važnu zadaću kao što je otvaranje i ovog najvećeg koncerta u karijeri TBF-a.
Također, ostaje i činjenica da je ST!llness svakim koncertom sve bolji i bolji bend, tako da u budućnosti nije pretjerano očekivati i koji koncert na kojem će situacija biti obrnuta, tj. na kojem će TBF svirati ispred ST!llnessa! Njihov nastup, koji je trajao četrdesetak minuta, zagrijao je i pripremio prisutne za glavne zvjezde večeri, a da su svirali još samo malo duže, mislim da se nitko više ne bi mogao sjetiti na čiji su koncert zapravo došli.
Dakle, večer je počela i više nego dobro, pa su glavni akteri oko 21 h odlučili da je vrijeme da se i oni priključe zbivanjima, ali tek nakon uvodnog zbora cvrčaka kojim već standardno otvaraju koncerte.
Zapravo se ne bi moglo reći da su se odmah pojavili na stageu, jer ono što smo mogli vidjeti nakon što je odmaknuta crna zavjesa (da, bilo je i toga!) bio je zid od kartonskih kutija s otisnutim znakom ‘Maxon Universal‘. U tom mi je trenutku palo na pamet da su dečki možda odlučili odsvirati cijeli koncert skriveni iza tih kutija (jer me takvo nešto kod njih uopće ne bi iznenadilo), ali su kutije uskoro pobacane u publiku, pa je pravi spektakl mogao početi.
Moram priznati da koncert uopće nije bio tako spektakularan kao što se od TBF-a očekivalo. Ako mene pitate, oni ne mogu napraviti loš koncert, sve da se i potrude. Ipak, Dom sportova nije prostor u kojem je moguće ostvariti neki konkretniji kontakt s publikom, a to se sinoć i osjetilo.
Super je što su se potrudili odsvirati neke ‘old school’ stvari s prvog albuma, nažalost već pomalo zaboravljene, kao što su “Moj um pali” i “Malo san maka“. Zatim se tu našla i “Sve se vraća, sve se plaća“, koju, navodno, inače ne izvode jer je previše depresivna.
Uz ritam ye’n dva, na stageu im se pridružio popularni Edo Maajka i pomogao im podići na noge čitavu dvoranu. Edo se opet pojavio malo kasnije, kao back vokal na “Papilova“. Od ostalih gostiju, tu je bila klapa Iskon, a pojavio se i bivši punopravni član TBF-a (dok su se još zvali The Beat Fleet) – Dragan Lukić Lvky – i potpomognuo izvedbu vječne ljetne himne “Alles Gut“.
Od ostalih hitova, nekako su mi se u pamćenje najviše urezale “Odjeb je lansiran“, “Herojix” i “Esej“, svaka posebna na svoj način. Na “Bog i zemljani” su se na video wallu počele izmijenjivati slike labudova, otprilike u vrijeme izvođenja stihova “Žele nas istrijebit’, ma da ne bi!” Ostatak je večeri video wall služio za reklamiranje velikog misterioznog sponzora, bez kojeg ničeg od ovog ni ne bi bilo – Maxon Universala.
Iako su izveli gotovo sve svoje najpoznatije pjesme, izgleda da sinoć nije postojala ta stvar koju bi TBF-ovci mogli odsvirati, a koju publika ne bi ‘popušila’. To su i dokazali kada su na bisu (prije kojeg je uslijedilo podrhtavanje čitave dvorane) izveli “Masovnu hipnozu“, jedinu stvar koju gotovo nikada ne izvode, iz sasvim opravdanih razloga. Malo smirivanja situacije nikome nije škodilo, jer se doista trebalo odmoriti za nastavak.
A u nastavku je uslijedio “Genije” te uskoro i “ST stanje uma“. To je bio jedini logičan način na koji se mogla završiti večer, jer je na njenom kraju klapa Iskon otpjevala dio iz Dedićeve “Za ludu me svitovala mati” (inače samplea korištenog u “ST stanje uma”).
Da je bilo imalo drugačije, ne bi bilo dobro. Ovako, ono što i dalje ostaje je moje još uvijek nepoljuljano uvjerenje u to da je TBF jedini naš bend od kojeg zaista nema smisla ništa očekivati, kada znam da će svaki puta razoriti sva moja očekivanja i predrasude o tome kako bi hrvatska glazba uopće mogla zvučati.
Foto: G.Č.
