Treći dan N.O. Jazz Festivala u zagrebačkom SC-u otvorio je islandski pijanist Olafur Arnald. Ovaj mladić izvodi mješavinu klasične glazbe, indie glazbe s povremenim improvizacijama, a na ovoj turneji pratio ga je i gudački kvartet.
Koncert je kasnio oko sat i pol vremena. Najavljen za 19:30, počeo je tek oko 21 h, zbog različitih problema koje su glazbenici iskusili na granici, kao i nekakvih tehničkih poteškoća s ozvučavanjem klavira. 
Naime, nije uopće jednostavno na koncertni klavir priključiti laptop, ritam-mašinu i pet efekata bez da se dobije loš zvuk, što je i sam Arnald u jednom trenutku shvatio te izvukao svoj električni klavir iz automobila.
U 21 h na pozornicu izlaze Olafur Arnald i njegov kvartet. Olafur se iskreno ispričava zbog kašnjenja, a kao da ga je šokirala činjenica da je velika dvorana &TD-a bila puna. Koncert je započeo islandskom uspavankom. 
Glazba koju on izvodi sastoji se od laganih i jednostavnih repetitivnih dionica na klaviru (provučenih kroz efekte, dakako), koje uglavnom u pozadini prati gudački kvartet koji prelijeva zvuk jednog akorda u drugi. Kroz pozadinu cijele te priče još se provlače i različiti zvukovi-efekti-samplovi s laptopa.
No, kada to ovako napišem, moglo bi se raditi o bilo čemu. A u stvari se radi o vrlo opuštajućoj, na momente i meditativnoj glazbi, u kojoj nikad elektronski zvukovi ne zagluše iskrenost klasičnih instrumenata, svaki zvuk je pravilno odmjeren i idealno odgovara stvorenoj atmosferi.
Druga skladba također počinje dosta lagano, no kroz svoje trajanje (od otprilike 5-6 minuta) cijelo vrijeme ima cressendo, a u jednom trenutku počinju se uključivati i elektronski bubnjevi, kojih u početku ima manje, a kasnije sve više, da bi cijela pjesma završila u glasnoj, ritmičnoj i melodičnoj dionici, još se uvijek ne udaljavajući mnogo od početne teme.
Ne znam kako to točno opisati, ali u skladbama ovog autora točno se osjeća dah Islanda.
Nisam stručnjak za islandsku glazbu, dapače, slušao sam samo Bjork, Sigur Ros i The Sugarcubes, ali glazba koju Olafur komponira zvuči tako da bi se u bilo kojem trenutku mogla pretvoriti u nešto što radi Sigur Ros, a i kad bi se u bilo kojem trenutku vokal od Bjork dodao preko ovoga, opet bi zvučalo prirodno. S druge strane, kako osobno obožavam takav zvuk, druga, treća i četvrta skladba su me oduševile.
U petoj skladbi dolazi do promjene u konceptu, naime, umjesto da skladbu vodi klavir, a prati kvartet, otvara je solo na violini, kojem kasnije odgovara solo dionica na violi. Ova skladba pokazuje da Arnald ima osjećaj za razliku u zvukovima i zna kad treba prepustiti vodeću ulogu nekom drugom.
A za kraj su izveli brzu skladbu s odlično složenim bubnjem u pozadini i energijom koja je publici morala ostati u sjećanju.
Ponovno iznenađen, Olafur se vratio na bis i odsvirao izdanju skladbu, pod naslovom (u slobodnom prijevodu) “Dan kada je nebo palo, a zvijezde su ostale na nebu“. Ovacije publike su trajale još dugo, i mislim da će Islanđanin ostati zapamćen kao iznenađenje festivala.
Sve u svemu, genijalno. Opuštajuća glazba s dahom Islanda koji joj daje onaj neki šarm i tečnost potpuno me oduševila i ne mogu pronaći riječi kojima bi mogao dovoljno pohvaliti ovaj nastup. Samo se nadam da ćemo ponovo imati priliku vidjeti ovog talentiranog autora i izvođača u našoj maloj zemlji.
foto: Tomislav Capan
