Ovaj dvodnevni event trebao je biti reprezentativan, što se tiče hrvatske demo glazbene scene, jer je bio najavljivan kao festival na kojem će se okupiti sve ‘face’ iz poznatijih svjetskih diskografskih kuća u potrazi za novim mladim nadama s ovih prostora. Čovjek bi pomislio da će to natjerati sve naše etablirane bendove da odmah pohrle u Pauk za svojom šansom za slavom, ali tako nešto se nije desilo.
Od 14 bendova, koliko ih je u ova dva dana stupilo nogom na pozornicu, izostala su neka (po mojem mišljenju) velika imena domaće metal scene kao što su Darkendome, Igut, Forlorn Legacy, Usud, itd. Poprilično šokirana njihovim izostankom, krenula sam u ispitivanje zašto je to tako i saznala da se za sudjelovanje na ovom događaju trebalo pošteno posegnuti u džep i donirati ‘simboličnih’ 350 eura po bendu.
Još jedna veoma čudna stvar vezana uz ovaj festival je i užasno loša promidžba koja je rezultirala time da dvorana Pauk oba dva dana zjapi polu prazna. Iako je cijena ulaznice za oba dva dana bila 49 kuna (što zaista nije puno ako se uzme u obzir da ipak nastupa 14 bendova), većinu publike činili su security i support iz redova bliskih prijatelja koji je svaki bend doveo sa sobom. Pošto je ovo ipak prvi festival takve vrste koji je bio organiziran kod nas, organizator si je definitivno mogao dati malo više truda da infomira pučanstvo.
Prvi je dan ostao za pamćenje samo po groznom zvuku i možda lošem raspoloženju ton majstora što je dovelo do toga da se u nastupu više od polovice bendova vokal uopće nije čuo. Totalna šteta, barem što se tiče Forest Of Vanity koji su (ono malo što su se čuli) zvučali stvarno dobro. Nastup za pamćenje definitivno su imali Corkscrew čiji je vokal na sebi imao samo krvavu pregaču i minimalističke crne tange. Ako volite Tool, njihov bi vam nastup bio idealan, ali pošto se moj glazbeni ukus svodi na brzo i žestoko, nisu me baš impresionirali. Svjetla točka petka bio je Good Day To Die koji je svirao drugi po redu, te nastavio s dobrom atmosferom koju su prije njih stvorili dečki iz Sepala.
Kao bend koji puno obećava učinio mi se Rising Dream koji je svirao posljednji, ali ton majstor je izgleda opet imao žutu minutu, tako da se vokal čuo u veoma rijetkim prigodama. Inače, Rising Dream nastupa ove godine i na MMS-u i na Metal Campu.
Pošto je u petak Pauk bio poluprazan, očekivala sam da će se u subotu skupiti više ljudi, ali dogodilo se upravo suprotno. Ipak, subota je što se tiče zvuka i bendova koji su nastupali bila puno bolja od petka. Malobrojnu, ali nabrijanu publiku već su u samom startu razdrmali dečki iz splitkog Stimulans. Iako nisam fan heavy metala, moram reći da me njihov nastup poprilično ugodno iznenadio – veoma su energični, imaju jako dobre solaže, a vokal ima raspon glasa koji bi mogao posramiti veliku većinu poznatih pjevača u power – heavy žanru.
Ipak, cijeli je Metal Challenge ostao u znaku jednog jedinog benda – Nailed. Čim su dečki stupili na stage zavladao je kaos i oduševljenje kompletne malobrojne publike. Totalnu euforiju Nailed je izazvao s obradom Sepulturinog “Refuse Resist” i otišao sa stagea kao jedini bend od kojeg je publika zahtjevala bis. Ni kasniji Downfall, Father i Vega nisu bili ni malo loši, ali je njihov nastup ostao samo blijeda sjena u usporedbi s ludilom koje je stvorio Nailed. Ako su i vas oduševili jednako kao i mene, možete ih vidjeti već za tjedan dana na Oluja festu u Močvari.
Ne mogu reći da je Metal Challenge bio loš, ali činjenica je da je bio puno ispod očekivanja. A svim bendovima koji su nastupali u ova dva dana želim sreću da uspiju potpisati za neki poznati svjetski label.
