Kada sam bio mali, u svim bajkama i basnama drevni propovjedači i neznani pisci učili su nas da je jedan od možda najvećih oblika zlobe gristi ruku koja te hrani. Odrastajući kao teenager, srednjoškolac usred najvećih ratnih vihora u rodnom mi Zadru bilo je posebno teško, jer cijela jedna generacija u sebi je imala taj osjećaj da smo u najboljim godinama odrastanja propustili nešto što se više nikada neće ponoviti, odnosno da smo izgubili mladost kakvu smo trebali imati. No, ulog je bio velik… izgubili smo mladost, a dobili svoju državu. Da, tada se neki zanos, polet, prkos mogao išćitavati na svim mladim licima; svi smo mi sanjali europske zvjezdice na zastavama već sredinom devedesetih i pjevali “We want to share the European dream, We want democracy and peace, Let Croatia be one of Europe’s stars, Europe you can stop the war”. No, rat je prošao, okupirana područja su se oslobodila, a ususret novom mileniju zemlja izmučena ratom i stradanjima, umjesto procvata i rasta, započela je svoj strmoglavi put iz kojeg se, unatoč povremenim bljeskovima, ni dan danas nije iskobeljala. Bližila se ta 2000 godina, cijeli svijet je bio u zanosu dolaska novog milenija i svi su osjećali da se nešto mora dogoditi, sad ili nikad.

Hrvatski parlamentarni izbori koji su se trebali održati 3. siječnja 2000,. godine, samo dva dana nakon Nove godine, bili su stoga neka vrsta prijelomne točke za sve koji su mislili da Hrvatska treba nešto novo i svježe, što će nas uvesti u novo tisućljeće na jedan drugačiji, europskiji i kulturniji način u kojem nema predrasuda i marginaliziranja i u kojem smo svi na svoj način bitni za zajednicu. Upravo tada glazbenici Gibonni i grupa Parni Valjak odlučili su se napraviti zajedničku turneju pod nazivnikom ‘Učini pravu stvar’, kako bi prihod od nje (235 tisuća kuna) donirali SDP-u i HSLS-u za njihovu tadašnju kampanju, a jednako tako grupe Majke, Kojoti, Let 3, Urban & 4 i Svadbas udružili su se kako bi iste te dvije stranke plus partnere HNS, IDS, HSS, LS pratile i podržavale i to brojnim rockerskim sloganima ‘Pokreni se, Promijeni se’, ‘Budi Ponosan’, ‘Vrijeme je da se krene’ ili ‘1, 2, 3, 4, izgubljeni – ima nas još’!

Slučajno sam se te već davne 1999. u vrijeme oko Božića, točnije 22. prosinca, našao u Zagrebu i otišao na koncert spomenutih bendova, kao mlad i lud dvadeset trogodišni rocker i svjedočio kako su se za vrijeme koncerta sa svim nabrojenim izvođačima na pozornicu popeli i Ivica Račan i Dražen Budiša i Milan Bandić i izvikivali rockerske slogane, petali rogove i mahali glavama i obećavali mladosti rock and roll i brda i doline. Svi okupljeni u prekrcanoj ledenoj dvorani Doma Sportova (ulaz je bio besplatan) bili su u ekstazi, opijeni obećanjima i dva tjedna kasnije nije bilo ni jednog mladog koji nije izašao na izbore i glasovao za njih, garantirano! Predizborne skupove na Cvjetnom trgu su uz istu ili sličnu postavu vodili Tarik Filipović i Rene Bitorajac, tada najpopularnija mlađa lica hrvatskoga glumišta, a brojni mladi su došli poslušati Dražena Budišu kako između nastupa Davora Gopca/Psihomodo Pop, Urbana & 4 i današnje glavne protagonistince teksta Josipe Lisac najavljuje promjene i bolju budućnost.

Muziku podržava

 

Te godine, Milan Bandić osvojio je svoj prvi gradonačelnički mandat, a velika koalicija šest stranaka SDP/HSLS/HNS/IDS/LS/HSS doslovno je ‘pomela’ oponente. Mladi su slavili, jer pobijedio je rock and roll i alternativna kultura i u tome trenu oni su se sami sebi činili jako bitnima. I da… bili su, jer su oni tim ljudima tada doslovno promijenili život i neke od njih napravili mlijunašima. Od te 2000. Milan Bandić je i dan danas gradonačelnik je Grada Zagreba, a oni koji će ove godine ući u svoju punoljetnost tada se još nisu niti rodili. Stoga, današnjim mladim naraštajima koji idu na Antivalentinovo i slične projekte teško je objasniti da su Let 3, Bare i ostali te 1999. godine svim srcem i dušom pjevali za tog istog Bandića. No, ako to pokušate pronaći na Googleu, dobro ćete se oznojiti. Dugo sam pretraživao mrežu kako bi pronašao tada zagrljene političare s gore navedenima na pozornici Doma sportova, pred pomamljenom masom. Doista neobično, jer tih fotografija tada su bile pune novine i web stranice, a sada ih nigdje nema. Hm, hm…

No teleportirajmo se 18 godina u budućnost, iskrcajmo se i shvatit ćemo da smo nekim čudom nazadovali i to ne samo tih 18 godina, nego dobrih 50, ako ne i više. Ti isti rockeri – Majke, Let 3, Svadbas i mnogi drugi – ne samo da su, kada se govori o njihovom hrvatskom uspjehu u karijeri, mimo lokalnih sredina u kojima su se također profilirali, stasali i ponikli u zagrebačkom klubu Jabuka, nego je i izdavačka kuća Jabukaton bila jedna od najzaslužnijih za revival hrvatskog rocka i njegovu ogromnu snagu tijekom devedesetih. Pa prisjetite se samo ovih albuma: “Desetka” Hladnog piva, “Put do srca sunca”, “Vrijeme da se krene” i “Život uživo” Maji, Rundekovi “Apokalipso” i “U širokom svijetu”, “Između nas” Vatre, Malehookersovo istoimeno izdanje, “Jaki i glupi” Rizola…

Bendovi su doslovno, drito iz kluba koji ih je stvorio, te godine trasirali put do milijunaša čovjeku koji taj isti klub danas želi ugasiti (barem tako mediji pišu, dotičnoga nisam osobno pitao, međutim sudeći prema stanju na terenu te okupaciji i rušenju ljetne pozornice, nema se što puno pričati). Nije li upravo to jedan od onih najvećih oblika zlobe o kojem sam govorio na početku ovoga teksta? Jesti ruku koja te je i stvorila i hranila i odhranila! Ovih dana medijima kruži izjava Milana Bandića u kojoj kaže “Ja sam stvorio Jabuku”, no pogleda li se ova priča pravim očima, ispada zapravo potpuno suprotno; Jabuka je stvorila Milana Bandića kao gradonačelnika i to ne figurativno, nego doslovno, od riječi do riječi. Malo tko će to danas od navedenih rockera i ostalih umjetnika reći jer im je možda malo ‘bed’, malo im je neugodno to na taj način sagledati, ali to je istina o kojoj se mora pričati. Nije da su oni tada napravili išta krivo, išta sebično; dobili stanove, garaže, parcele ili tko zna što u Zagrebu; oni su eventualno dobili više prostora u medijima, tu i tamo povoljniji najam nekog gradskog prostora za koncert, no u suštini, bili su malo naivni i ponijele su ih obećane promjene u društvu pa su pritom zaboravili da je šurovati s političarima isto kao i saditi tikve s vragom.

foto: Violeta Juras

I onda, 23. veljače, bili smo u prilici sudjelovati u nečemu nesvakidašnjem. Josipa Lisac – možda jedina istinska diva hrvatske glazbene scene – najavila je skupa s klubom Jabuka svoj prvi koncert u tom klubu koji ovog mjeseca puni okruglih 50 godina. Josipa je mnogo puta tijekom mladosti znala s Karlom Metikošem posjetiti Jabuku, no koncert u klubu nije nikad održala. Jasno, ulaznice su planule za tren, jer, hej, u ovim vremenskim prilikama kad se vani smrzavaju pingvini, Jabuka, umanjena za pozornicu na kojoj je Josipa s bendom nastupala, nije ni mogla primiti više od dvjestotinjak ljudi, uključujući i brojne predstavnike medija. Josipa je uvijek i u svemu bila diva, pa je unatoč tome što sam očekivao da će bendovi poput Majki, Hladnog Piva i sličnih skočiti prvi, ona prva kao prava kraljica ušetala na binu Jabuke direktno kroz publiku i održala veličanstveni koncert.

Doduše, trajao je svega sat i 15 minuta, no s probranim hitovima u kojima smo mogli čuti gotovo sve osim čuvene “Ave Marija”, nitko iz Jabuke nakon koncerta nije mogao izaći ravnodušan. Koncert sam pratio iz prvog reda, dakle pola metra od njene glave, tako da sam imao privilegiju koja se dobije valjda jednom u životu, slušati Josipu direktno iz njenog grla/ustiju, a ne iz razglasa. Na ovaj koncert jednostavno sam morao otići jer sam znao da će biti poseban. Kakav Lisinski, kakva Arena…? Jabuka i vidio si sve!

foto: Violeta Juras

Josipa, slatka i veličanstvena kao uvijek s ružičastom mašnom u kosi i tamnozelenom haljinom koja bi se mogla klasificirati kao neogotička, kao da se htjela našaliti na račun poveznice Jabuke i tajanstvene ‘sekte’ Crna ruža, s kojom su tijekom osamdesetih Jabuku često znali zlokobno povezivati, jednostavno ne razumijevajući glazbeni žanr kojim je Jabuka odgajala generacije i generacije. Ušla je na pozornicu skromno, prošetavši se među natiskanom publikom i tijekom cijelog koncerta skupa s njima se borila s mikrofonijom i podosta velikim tehničkim problemima i nedostatnim monitoringom zvuka, no ni u jednom trenutku se nije predala, niti prekinula koncert. Publika je bila euforična, čak toliko da je u jednom trenutku Josipa rekla da, iako je trebalo pedeset godina da dođe ovdje pjevati, misli da će se opet ubrzo vratiti. Josipa, koja je navikla na vrhunske standarde zvuka, koja za prateće glazbenike ima vrhunske džeziste, koja nastupa u grandioznim dvoranama, na ovom koncertu je glasovno i scenski briljirala i u više navrata iz publike izvlačila euforična vrištanja i aplauze i za vrijeme pjesama, dok još nisu bile gotove. Na koncertu je usput u maniri talk show voditeljice intervjuirala i članove benda i pitala ih o tome što misle o Jabuci, a gitaristu koji je u njoj provodio mlade dane pitala je da publici ispriča neke anegdote.

Koncert je započeo pjesmom “Ležaj od suza”, a nastavio se hitovima “Boginja”, “Pjesma o jednoj mladosti”, “Tisuću razloga”, “Živim po svome”, “Tu”, “Hir” (usred koje je naglasila da sve ono što je cijeli život radila nije hir, nego zato jer ona to voli), “Danas sam luda”, “Magla”, da bi završio bez bisa s pjesmom “Ispočetka”. Bis doista nije bio potreban jer koncert je bio bombon kakvog je malo tko probao; kratak, sladak i tko je bio, pričat će. Znakovito je, najavljujući “Maglu”, Josipa poručila da se nada da će Jabuku oviti magla i da će bagerima zapriječiti put da ikada više dođu do nje. Glazbenici u njenom bendu doista su usvirani i maheri svog zanata i cijeli niz tehničkih problema nije ih pokolebao, samo su bili sve bolji. Josipa se u jednom trenutku našalila kako je pozornica podsjeća na vagon vlaka, jer je bila uska i druga i svi su morali biti jedan iza drugog, a DJ kabina činila se kao VIP odjeljak u vagonu.

foto: Violeta Juras

Pokazala je zavidno znanje današnje alternativne scene i pohvalila se kako na pamet zna sve pjesme grupe Kawasaki 3P, no također održala je dva dojmljiva govora nakon kojeg su se svi prisutni uozbiljili, zašutili, malo promislili i uvidjeli da je Josipa itekako u pravu. “Znate, da sada bager dođe, on bi nas sada sve skupa s onim svojim kliještima mogao iščupati van; mene, binu, sve vas i sve srušiti u pet minuta. Vidite, rušiti je lako, cijela Jabuka ode u pet minuta bez problema, no istoj toj Jabuci trebalo je 50 godina da si napokon etablira ime. Eto, o tome se treba govoriti i to je prava istina onih koji stvaraju!” Pritom se našalila da su i ona i Jabuka vodenjaci, rođeni sa samo tri dana razlike i da je to još jedan poseban pokazatelj zašto je Jabuka toliko drugačija i ispred svog vremena.

Drugi govor bio je još dojmljiviji, a u njemu je pričala o svojim putovanjima po svijetu, posebice Americi i čuvenim klubovima po New Yorku i Los Angelesu. Napomenula je kako legendarni klubovi poput Troubadur i Whiskey and Go Go postoje i rade i dulje od Jabuke, a dan danas su svježi i napredni i iznašao se način da se zaštite. No tad se oštro osvrnula na surovu realnost. “Znate, u ono vrijeme živjeli smo u državi s imenom Jugoslavija i bili smo iza Željezne zavjese. No i tada, usprkos svemu što nas je priječilo da budemo dio onog svijeta kojem smo težili, mi smo tada glazbom i klupskom scenom to bili. Da, tada smo bili dio tog svijeta… a danas…” Josipa je u tom trenutku zamucala i najvjerojatnije progutala riječi ne željevši izgovoriti ono što su svi prisutni jasno čuli, iako Josipa to nije rekla – tada, pedeset, četrdeset, trideset godina ranije doista smo po svemu bili dio svijeta, a danas, kad smo dio EU, kada smo bez granica i uz sve mogućnosti Interneta, danas to nismo! Upravo zbog ovakvih situacija u koje nas se dovodi i zbog ljudi koji pucaju u samo srce urbane kulture grada.

foto: Violeta Juras

Završio bih izvještaj s koncerta ovim mislima. Cijeli ovaj događaj koji se u Jabuci odigrao sinoć pokazao je upravo ono što alternativna i urbana kultura jeste. Naime, Josipa se cijelo vrijeme borila s mikrofonijom, bromažom i pištanjem, a monitorning zvuka u većini slučajeva nije joj adekvatno radio. Glazbenici su se također mučili s tehničkim poteškoćama, no i Josipa i oni to su u potpunosti razumjeli i održali koncert u zadimljenoj i zagušljivoj atmosferi sve do kraja. Ljudi koji su navikli na najveće glazbene standarde razumijeli su gdje su došli i znaju što znače glazbeni počeci i bendovi u nastajanju, a oni su to večeras bili, jer su se s poteškoćama morali boriti kao svi demo bendovi; improvizirati i ići glavom kroz zid.

No, neki ljudi na određenim pozicijama to ne razumiju. Mogu oni, da bi zadovoljili biračko tijelo, mjesec, dva pred izbore izgraditi stotinjak metara dalje novu Jabuku od mramora, stakla i aluminija, nafilati vanjski logotip ledicama kao na Hendrixovim mostu i na ulaz postaviti najljepše hostese u svemiru. No, posjetitelji Jabuke to ne žele, niti su to ikada htjeli. Da žele, otišli bi u klub Johann Franck li drugdje (ovdje na spomenuti klub ne mislim s nikakvim negativnim konotacijama, već se samo referiram na razinu uređenosti). Scena se ne stvara u takvim klubovima, scena se tamo konzumira i troši i zapravo umire. Urbana scena uvijek se rađala, rađa se i rađat će se u malim, tamnim, zadimljenim šupama, u prijateljskoj i gotovo intimnoj atmosferi svih posjetitelja koji se gotovo svi međusobno znaju. Rađa se u magli i dimu, buci, krvi, suzama i znoju. Rađa se u klubovima kao što je Jabuka. Oni pedeset godina stvaraju, a netko bi to u pet minuta srušio. Neiđe, rođo, to baš tako.

Muziku podržava