Ivan Dečak (Vatra): “Vatra je bend koji je odrastao pred očima publike”

11859

Vatra je karijeru započela u Virovitici krajem ’90-ih, kada su svi odreda još bili tinejdžeri, a tada im se predviđala svijetla budućnost te su često proglašavani budućnošću rocka u Hrvatskoj. Ubrzo ih je većina kritičara uzela na zub na što su oni odgovorili gitarama i počeli svirati svugdje gdje su ih pozvali.

Malo-pomalo Vatra je počela širiti svoju fanovsku bazu, studijski zvuk su pomaknuli prema modernijim temama pa je slava počela rasti, da bi sada bili jedan od najzanimljivijih koncertnih izvođača u nas.

Nedavno su izdali već svoj peti album “Sputnik” koji je jako dobro prihvaćen od publike, ali i kritičara, što je pomalo iznenadilo i same članove benda. Vrlo žestok i plesan zvuk pokazao je da Vatra ima još mnogo toga za reći na našoj sceni, da su tek na početku svoje karijere, makar već imaju niz uspjeha (i albuma) iza sebe.

Upravo novi album je bio i povod da malo porazgovaramo s frontmenom benda Ivanom Dečakom, a teme su bile raznolike, od samih početaka Vatre, preko velikog prijateljstva s Ramirezom, pa do, naravno, albuma “Sputnik” i njegovih pjesama.

Za početak, krenimo malo od početaka Vatre… Na početku su vas svi hvalili, da bi potom gotovo svi bili protiv vas nazivavši vas lošom kopijom EKV-a. Kako ste se tada osjećali?
Kada si mlad bend, uvijek ti kritičari, zapravo samozvani kritičari trebaju staviti neku etiketu, a zapravo se samo koriste metodom copy/paste te uopće ne ulaze u neku bit albuma. Tako se dogodilo i s nama.

Kao što sam i onda govorio, tako ću i sada ponoviti, ako su nas već trebali s nečim etiketirati, vrlo mi je drago da je to EKV, makar ja osobno ne vidim pretjerane sličnosti između njih i nas. Jedina sličnosti bi bila ta što imamo klavijaturisticu, ali ona dijametralno suprotno svira nego Margita.

Muziku podržava

Znači, u početku te moraju nekako etiketirati, ali Vatra se s vremenom razvijala i dalje se razvija što najbolje pokazuje novi album “Sputnik“, ali neki još i danas govore da zvučimo kao EKV što mi stvarno nije normalno.

Kao rijetki bend u nas, okrenuli ste se samo svirci, svirci, svirci… i tako malo po malo došli do današnjeg statusa jedne od najvećih rock atrakcija u nas. Da li vam je drago da uspjeh ipak nije došao odjednom već nakon mukotrpnog rada?
Svaki bend ima svoj put. Sad bi meni bilo glupo da kažem da je ovo ispravan put, a uspjeh preko noći nije. Ne, svaki bend ima svoj put i traži svoju formulu za uspjeh. Nama se desilo da svakim albumom idemo stepenicu dvije prema gore, nikad se nismo vraćali natrag, a naravno da su u tome koncerti bili glavna okosnica jer smo odrastali kroz njih.

Vatra je bend koji je odrastao pred očima publike. Mi smo krenuli još kao tinejdžeri s 17, 18 godina i nismo previše znali niti o glazbi niti o životu, ali sada smo puno zrelije osobe, puno više toga znam, pa zato i drugačije pišem pjesme.

Koncerti su za mnogo toga krivi zbog čega smo sada toliko zreli i sigurniji, prije svega.

Na posljednja dva albuma vidi se značajan napredak u zvuku Vatre. Koji su bendovi najviše utjecali na promjenu? Tko se danas sluša u autu dok se voziš po gradskoj gužvi?
Pa mogu reći da smo na prva dva albuma stvarno bili klinci i tražili se u zvuku, izbacivali smo sve iz sebe i nismo previše razmišljali o stilovima.

Na trećem albumu “Prekid programa” smo već znali kako želimo zvučati, kojim smjerom krenuti, pa smatram da smo od tog albuma počeli sve puno bolje raditi.

Na “Aritmiji” se već moglo osjetiti da smo jako blizu toj energiji koju želimo postići, dok smo na “Sputniku” u cijelosti pogodili, a vjerojatno dio razloga u tome i leži u načinu snimanja koji je bio analogni, bez ikakvih uljepšavanja kompjuterima i silne tehnologije.

Točno smo ulovili pravi trenutak i energiju, te nismo željeli uništiti emocije pjesama, pa sada studijski zvučimo jako blizu onome kako sve zvuči kad se popnemo na binu, znači, jedna razigrana žestoka svirka, puna energije i emocija.

Koji su bendovi najviše utjecali? Pa svaki će glazbenik reći za svoj bend da svaki pojedinac u njemu ima svoje utjecaje i uzore, pa tako je i kod nas. Ipak, mogu reći da najviše na nas zajedno utječe nova britanska scena, pokušavamo biti u vremenu s njima i to ne samo glazbom, već i načinom odijevanja, knjigama koje čitamo, filmovima koje gledamo…

Kada bih morao neke nabrojati, to bi zasigurno bili Kings Of Leon, Franz Ferdinand, Placebo, Bloc Party ili, ako bih krenuo od početka, Paul Weller, Pearl Jam… Ma mislim, ima tu stvarno svega, preteško je to sad reći u par riječi.

Svaki dan pokušavamo upiti što više glazbe, ali ne želimo se dovesti u tu situaciju da nešto kopiramo. Sva ta glazba je vrlo inspirativna, ali isto tako je inspirativan i ovaj razgovor s tobom, šetnja gradom, čitanje knjige i novina ili gledanje nekog filma, tako da stvarno ne mislimo da nekog kopiramo.

Koliko je Virovitica pomogla, odnosno odmogla u karijeri?
Virovitica je jedna mala sredina koja nam nije pružala mnogo dok smo odrastali tamo, a sada ne znam da li je drugačije jer već duži niz godina ne živim tamo. Usprkos tome, Virovitica nam je dala taj motiv da se počnemo baviti glazbom, da izbacimo svu energiju iz sebe.

Mi smo Slavonci koji su se doselili u Zagreb i živimo ovdje, ali se nismo odrekli svojih korijena, osjećamo se Virovitičanima, osjećamo se Slavoncima. Virovitica nam nikako nije odmogla i sada mi je jako drago što u gradskom poglavarstvu sjede ljudi koje vole rock i glazbu općenito, koji se vesele našim uspjesima i često nas znaju nazvati i čestitati. Nadam se da će biti sve više takvih ljudi koji razumiju mlade i njihovu urbanu kulturu.

Nekako ste se najviše našli s Ramirezom. Vaša zajednička turneja Derbi je bila medijski vrlo dobro popraćena… Kako ste zadovoljni s njome?
To je jednostavno tako bilo isfurano. Mediji su nas spojili još mnogo prije našeg prvog koncerta, često bi radio postaje znale puštati nas u paketu, prvo neku pjesmu Ramireza pa Vatru ili obratno, često smo bili pozivani na ista mjesta, pa smo tako odlučili složiti jedan zajednički koncert u Zagrebu što se pokazalo punim pogodkom jer je Tvornica bila odlično popunjena s fenomenalnim reakcijama publike.

Bilo je logično da tada napravimo neku malu turneju, ako se ne varam, bilo je jedno šest, sedam gradova, te smo u svakom od njih također bili odlično primljeni.

Mi smo i inače jako dobri prijatelji, kad ne sviramo, često se znamo naći i tulumarimo…

Baš mi je to i sljedeće pitanje. Već sam vas vidio više puta zajedno vani na nekim koncertima i slično. Znači, prijateljstvo je veliko…?
Naravno. To je bila medijska patka, da smo mi neki derbi, da ćemo se međusobno boriti… Mi smo zapravo super frendovi i odlično smo se zabavljali tijekom vremena provedenog na koncertima i putovanjima.

Mislim, one fame koje su tada stvarali u vrijeme ‘novog vala’ kada su se svi bendovi družili i to, dešava se i danas, nisu to fame već jedan normalan odnos između ljudi koji isto razmišljaju, slušaju sličnu glazbu, čitaju slične knjige, izlaze na ista mjesta…

Hoće li se onda možda nastaviti turneja s Ramirezom u budućnosti?
Mi smo objavili ploču, oni tek trebaju, pa mogu reći da su sve opcije otvorene, ali moram reći da je većina našeg razmišljanja okrenuto k velikom solo-koncertu, koji će biti u Tvornici na petak 13. u velječi. To će biti pravo lansiranje “Sputnika” makar smo već i prije ugovorili neke datume. Poslije toga uvijek postoji mogućnost jer je s dragim ljudima uvijek lijepo raditi.

Da li te smeta što vas mnogi još uvijek smatraju mladim bendom, makar već imate pet albuma za sobom?

Ne, dapače. Ja sam još uvijek mlad, imam svega 27 godina. U Hrvatskoj je većinom bio slučaj da su se u mojim trenutnim godinama tek pojavljivali autori, dok sam se ja, na moju sreću, pojavio sa 17 godina.

Još se uvijek osjećam mlad makar imam pet albuma iza sebe.

Ove godine ste odlučili malo krenuti u svemir… Zbog čega ime albuma “Sputnik“?
Nismo mi toliko razmišljali o svemiru koliko smo razmišljali o prijevodu te riječi s ruskog što znači suputnik, to nam je imalo jako puno smisla jer smo već skoro deset godina zajedno, tamo negdje krajem sljedeće godine će biti ta obljetnica, pa smo si međusobno suputnici u životu, kako u glazbenom, tako i u privatnom životu.

Kako si zadovoljan s prvim reakcijama na album?
Ako me pitaš za kritiku, to je stvarno iznad svih očekivanja. Kritičari su svi jednoglasno dobro prihvatili album, ali nam je mnogo bitnije od toga kako su ga prihvatili fanovi. Oni nam se javljaju sa svih strana i oduševljeni su albumom, ljudi kupuju album, znaju već sve pjesme, svatko ima svoje favorite, što je odlično.

Super je što trenutni singl “Eskim” odlično prolazi na radijskim stanicama, tako da je sam početak albuma stvarno odlično krenuo, ne može biti bolje. Sad će krenuti najvažnija stavka u cijeloj ovoj priči, a to su koncerti, zbog čega i snimamo nove pjesme, pa ćemo uživo vidjeti kako su nove pjesme saživjele s publikom. Publika je za nas najvažniji kritičar.

Sve dobre kritike koje izađu u novinama dignu ti ego na dan-dva, loše te tako spuste, pa je zato najvažnija kritika publike jer ako oni dolaze na koncerte i pjevaju pjesme, znači da sve to ima nekog smisla i to je glavni razlog zbog čega mi to i radimo.

Na ovom albumu ste promijenili dugogodišnjeg producenta Denykena sa Svadbas dvojcem (Jura Ferina i Pavle Miholjević). Zašto? Kako je došlo do suradnje baš s njima?
S Denisom smo izmislili tu cijelu priču oko benda, on nas je izvukao iz te male sredine, iz Virovitice, te je stvorio naš bazičan zvuk, pomogao nam puno i naučio nas mnoge stvari. Zaključili smo da se u jednom trenutku moramo odlijepiti od njega, kao što se u jednom trenutku u životu moraš odlijepiti iz sigurnosti roditeljskog doma, tako smo i mi odlučili da je sad trenutak za to da se odmaknemo od ‘roditeljskog doma’ jer nam je Denyken stvarno kao jedan roditelj.

Jedino s kime smo željeli surađivati i jedini kojima smo vjerovali su Jura i Pavle, te nas je njihov rad još više inspririrao, budući da volimo ono što rade. Njihov pristup je dosta drugačiji od Denykenovog, ali imaju tu neku ludost i artizam koji nam je trebao. Fenomenalno smo se spojili, odlični ljudi, odlični suradnici, profesionalci u svom poslu.

Mnogo smo naučili od njih, a posebno mi se svidio taj način snimanja gdje smo sve snimali analogno, samo na trake, bez uljepšavanja. Ostavljali smo i falševe i zujanje kablova, samo da pjesme ostanu žive, da dobiju dušu i energiju, da ih ne ubijemo.

Sve veći doprinos u pisanju pjesama ima i bend, više nisi jedini autor. Koliko je to podiglo bend?
Super je to. Već smo nekoliko zadnjih ploča napravili tako da se izoliramo od svijeta, obitelji, prijatelja, cura, medija, tako da smo ovaj puta radili na jednom salašu na granici između Mađarske i Hrvatske.

Tamo smo bili zatvoreni 15-ak dana i svi su počeli već spontano izbacivati svoju energiju u vidu melodija koje su povukle cijele pjesme, tako da se po prvi put desilo da su Irena, Robert i Boris postali autori uz Roberta i mene. To me jako veseli i čini mi se da to stvara Vatri novu dimenziju. To je još u embriju, treba se razviti što se nadam da će se u cijelosti i dogoditi do sljedeće ploče.

Otkud John Travolta na “Sputniku“?

Ta pjesma opisuje ono druženje Vatre, Ramireza i ostalih glazbenika što smo spomenuli ranije. Svi više manje izlazimo na ista mjesta, pa smo tako jedan vikend kad nismo imali gažu, svi zajedno izašli van, ispijali smo pića do sitnih ranojutarnjih sati, pa nas je to opilo zbog čega smo mislili da plešemo kao John Travolta s koreografijom Massima.

Ujutro sam se probudio totalno mamuran i otišao na probu gdje je Robert imao temu na gitari, a ja sam izmislio tekst, zapravo sam samo prepričao što se dogodilo dan ranije i tako je nastala pjesma.

Kao što je i taj singl mogao najaviti, “Sputnik” je mnogo žešći i plesniji album nego bilokoji album dosad. Kako je došlo do tog skretanja u zvuku benda?
Danas u rocku, ako možemo još uvijek tako zvati taj žanr, ušlo je mnogo tog disco ritma, a kako mi izlazimo na mjesta gdje se pušta takva glazba, jednostavno smo se zarazili njome i to nas je povuklo k tom smjeru.

“Glava kojom ne razmišljam” ima slična elektronska poigravanja kakve koristi i Muse. Da li imate imperativa da kao oni punite velike dvorane i stadione?

Moram reći da je Muse jako ušao u nas zadnjih godina, Irena i Mario su čak otišli van na neke njihove koncerte, oni su stvarno fenomenalan bend. Što se tiče nas samih, imamo jako velike planove s ovom pločom, ali ipak idemo korak po korak da sad ne govorim neke nebuloze.

Naš sljedeći cilj je taj koncert u Tvornici, to je za nas veliki koncert, a nakon kad vidimo reakciju publike, vidjet ćemo što dalje. Ako će biti dobar odjek, što vjerujem da hoće, onda ćemo raditi nešto dalje. Stvarno imamo ozbiljne planove te se nadam da ćemo ih uspjeti ostvariti.

Zasad su izdani singlovi “John Travolta” i “Eskim”. Koja će pjesma biti sljedeća?
Kako sada stvari stoje, to bi mogla postati pjesma “Svjetla i sirene”. “Eskim” je još svježi i odlično kotira na ljestvicama, tako da nećemo forsirati. Malo smo osluškivali ljude do čijeg nam je mišljenja stalo i svima se ta pjesma najviše sviđa, pa ćemo ga izbaciti par tjedana prije tog velikog samostalnog koncerta u Zagrebu. To je jedna prava žestoka pjesma, s nevjerojatnim beatom za nas, a budući da smo malo prije pričali o autorima, moram reći da je nju pokrenula Irena. Čini mi se da ta pjesma jako dobro prolazi kod ljudi.

Kako uopće birate pjesme koje će postati singlovi?
Ja to kažem više u šali, a zapravo ima dosta istine u tome, a to je da svaki singl u principu izabere sam sebe.

Mi smo uvijek tu jako subjektivni, pa radije okupimo ekipicu ljudi čija mišljenja jako cijenimo, pa onda nam oni pomognu u biranju singlova. Njima, to su u principu naše cure, dečki, prijatelji, braća, sestre, osobe od povjerenja koje okupimo u vrijeme prije završnog miksanja, pa im tako pustimo cijeli album od kojeg oni izaberu dvije-tri pjesme koje su im najbolje, a s vremenom se cijela priča još dodatno iskristalizira.

Znači, koncertna promocija albuma je već podosta ugovorena, opet će biti mnogo svirke…
Pa da. Neki gradovi su već ugovoreni od prije, ali prava promocija će krenuti nakon drugog mjeseca. Evo, krajem prosinca ćemo svirati u jednom malom sisačkom klubu gdje se uvijek dobro zabavimo, pa tijekom siječna počnemo s velikim pripremama za taj koncert u veljači, nakon čega slijede i koncerti u Rijeci, Osijeku i Splitu.

Da li će biti kakvih gostovanja na ovoj velikoj zagrebačkoj promociji?

Bit će sigurno gostiju i to različitih i zanimljivih, ali to neću otkrivati do samog koncerta, makar se neki mogu naslutiti jer smo s njima i ranije surađivali. Zasad nek to bude još mala tajna.

Što je najbolje, a što najgore kod zanimanja rock glazbenik?
Najbolje je to što se ne budiš na zvono budilice (smijeh), a najgore je to što primanja nisu redovita (smijeh).

U posljednje vrijeme je nastalo mnogo tih malih bendova, a mnogi od njih su i uspjeli isplivati na površinu. Koji ti se najviše sviđaju?
Moram se složiti s tobom, stvarno ima mnogo mladih bendova danas. Neke sam uspio pohvatati, neke još nisam. Sviđa mi se dosta glazba koju izvodi bend Morso, sviđaju mi se i moji Slavonci Stage, ovdje u Zagrebu su zanimljivi dečki iz Gatuza. Sad sam vjerojatno i nekog zaboravio, pa se nadam da mi neće zamjeriti.

Sad, što je najzanimljivije, postoje mnogi festivali za mlade bendove koji su furani od jakih promotora i sponzora i to na visokoj razini u mnogo gradova, od plakata do TV reklama, a to na primjer nije postojalo u vrijeme početaka mog benda.

Ovo je za svaku pohvalu, takvih stvari treba jer mladih bendova ima puno, teško se probiti, ali ovakve stvari svakako mogu samo pomoći. Želim poručiti sponzorima da i dalje rade takve stvari jer je to super.

U posljednje vrijeme si bio na mnogim koncertima, pa koje bi izdvojio kao najzanimljivije?
Stvarno idem na mnogo koncerata u posljednje vrijeme, možemo reći da 50% love koje zaradim na svojim koncertima potrošim za tuđe koncerte. Sad mi na pamet padaju Radiohead u Budimpešti, Pearl Jam i Nick Cave u Zagrebu, U2 u Milanu, Coldplay negdje pored Beča… To su sad neki koncerti koje sam se sad sjetio.

Stvarno pokušavam ići na mnogo koncerata, od takvih velikih, pa do nekih sasvim malih, još anonimnih imena koji često znaju jako ugodno iznenaditi. Tako sam stvarno znao biti na nekim dobrim ‘malim’ koncertima u KSET-u ili Močvari, gdje sam se totalno razvalio na neki bend čiju nisam znao niti jednu pjesmu.

To je dokaz koliko je glazba odličan medij, uopće nije bitno koliko je bend poznati, važno je samo da se uz njega možeš super zabaviti.

Muziku podržava