Harry Belafonte, kultni pjevač, glumac i aktivist, koji je izbio na glazbene ljestvice 1950-ih, a kasnije postao uspješan glumac, preminuo je u utorak, u svom domu na Manhattanu, od zatajenja srca u 96. godini.
U vrijeme kada je segregacija još uvijek bila široko rasprostranjena i kada su crna lica još uvijek bila rijetkost na velikim i malim ekranima, uspon Belafontea na viši ešalon showbiznisa bio je povijestan.
Od pjevanja u Harlemu do karijere u Hollywoodu
Odrastao je u Harlemu, a gotovo je sam zaslužan za popularizaciju karipske glazbe hitovima poput “Day-O (The Banana Boat Song)” i “Jamaica Farewell”. Njegov album “Calypso”, koji je uključivao obje te pjesme, dospio je na vrh Billboardove ljestvice albuma nedugo nakon izlaska 1956. godine i tu se zadržao čak 31 tjedan.
Prije proboja Elvisa Presleya, to je bio prvi album jednog izvođača koji je prodan u više od milijun primjeraka. Do 1959. bio je najplaćeniji crni izvođač u povijesti, s ugovorima za nastupe u Las Vegasu, u Greek Theatreu u Los Angelesu i u Palaceu u New Yorku.
Glazbeni uspjeh doveo ga je u Hollywood gdje je odmah dobio uloge u “Carmen Jones”, “Island in The Sun” i “Odds Against Tomorrow”. Nakon što se pojavio kao mafijaški boss (parodija na lik Marlona Branda u “Kumu”) s g. Poitierom i Billom Cosbyjem u hit komediji iz 1974. “Uptown Saturday Night”, koju je režirao, Belafonte se maknuo s velikog platna do 1992., kada je glumio samog sebe u holivudskoj satiri Roberta Altmana “The Player”.
Nakon toga se samo sporadično pojavljivao na ekranu – kao gangster u Altmanovom filmu “Kansas City” (1996.), za koji je osvojio nagradu New York Film Critics Circle Award. Njegova posljednja filmska uloga bila je u filmu Spikea Leeja “BlacKkKlansman” 2018.
Ali snimanje filmova nikada nije bio prioritet gospodina Belafontea, a nakon nekog vremena nije bilo ni stvaranje glazbe. Njegov primarni fokus od kasnih 1950-ih bila su građanska prava.
Borba za građanska prava
Na početku svoje karijere sprijateljio se s Martinom Lutherom Kingom Jr. i postao ne samo doživotni prijatelj, već i gorljivi pristaša dr. Kinga i borbe za rasnu jednakost. Uložio je veliku količinu novca kako bi pomogao pokrenuti Studentski nenasilni koordinacijski odbor i bio je jedan od glavnih osiguravatelja sredstava za tu organizaciju i Konferenciju južnjačkog vodstva dr. Kinga.
Osigurao je i novac za izvođenje dr. Kinga i drugih aktivista za građanska prava iz zatvora. Sudjelovao je u Maršu na Washington 1963. Njegov prostrani stan na aveniji West End na Manhattanu postao je dom dr. Kinga, a donirao je vlastiti novac kako bi osigurao da obitelj bude zbrinuta nakon što je dr. King ubijen 1968. godine.
U intervjuu za The Washington Post nekoliko mjeseci nakon smrti dr. Kinga, Belafonte je izrazio ambivalentnost o svom visokom profilu u pokretu za građanska prava. Želio bi “moći prestati odgovarati na pitanja kao da sam glasnogovornik svog naroda”, rekao je, dodavši: “Mrzim marširati i biti pozvan u 3 ujutro da izbavljam ljude iz zatvora.” Ali, rekao je, prihvatio je svoju ulogu.
U istom je intervjuu žalosno primijetio da iako je pjevao glazbu s “korijenima u crnačkoj kulturi američkih crnaca, Afrike i Zapadne Indije”, većina njegovih obožavatelja bili su bijelci. Koliko god to bilo frustrirajuće, mnogo ga je više uznemirio rasizam s kojim se suočio čak i na vrhuncu svoje slave.
Njegova uloga u filmu “Island In the Sun” iz 1957., koja je sadržavala sugestiju o romansi između njegovog lika i bjelkinje koju glumi Joan Fontaine, izazvala je bijes na jugu. U Južnoj Karolini čak je donesen zakon kojim bi se kaznilo svako kino koje prikazuje film. U Atlanti, tijekom dobrotvornog koncerta za Southern Christian Leadership Conference 1962. g. Belafonteu je dva puta odbijena usluga u istom restoranu.
Televizijski nastupi s bijelim pjevačicama Petulom Clark 1968. i Julie Andrews 1969. razljutili su mnoge gledatelje i, u slučaju gđe Clark, prijetili da će ga koštati sponzora.
Ponekad je čak izazivao kritike crnaca – na primjer onu na početku svoje karijere – da svoj uspjeh duguje svjetlini svoje kože (njegov djed po ocu i baka po majci bili su bijelci). Kad se 1957. razveo od svoje supruge i oženio Julie Robinson, koja je bila jedina bijela članica plesne trupe Katherine Dunham, The Amsterdam News je napisao: “Mnogi se crnci pitaju zašto bi se čovjek koji je mahao zastavom pravde za svoju rasu okrenuo od crne žene ka bijeloj.”
U 1980-ima pomogao je u organizaciji kulturnog bojkota Južne Afrike, kao i Live Aid koncerta i snimanja “We Are the World”, pri čemu se prikupljalo novac za borbu protiv gladi u Africi. Godine 1986., potaknut nekim čelnicima Demokratske stranke države New York, nakratko je razmišljao o kandidaturi za Senat SAD-a. Godine 1987. zamijenio je Dannyja Kayea kao UNICEF-ov ambasador dobre volje.
Nikada se nije sramio izraziti svoje mišljenje, a postao je vrlo otvoren tijekom administracije Georgea W. Busha kojeg je nazvao “najvećim teroristom na svijetu”.
Na dan izbora 2016., The Times je objavio njegov članak koji poziva ljude da ne glasaju za Donalda Trumpa, kojeg je nazvao “bezobzirnim i nezrelim”. “G. Trump nas pita što imamo za izgubiti”, napisao je, misleći na afroameričke birače, “a mi moramo odgovoriti: Samo san, samo sve.”
Među mnogim počastima koje je primio u kasnijim godinama bile su počast Kennedyjevog centra 1989., Nacionalna medalja za umjetnost 1994. i Grammy za životno djelo 2000. Godine 2011. bio je tema dokumentarnog filma “Sing Your Song”, a objavio je i svoju autobiografiju “My Song”.
Godine 2014. Akademija filmske umjetnosti i znanosti dodijelila mu je humanitarnu nagradu Jean Hersholt kao priznanje za njegovu borbu za građanska prava. Prošlog prosinca, posljednji put kad je prisustvovao javnom događaju, primio je Nacionalni orden Legije časti od francuske vlade. Iza sebe je ostavio suprugu Pamelu, 4 djece, uključujući glumicu Shari Belafonte, 2 posinka i nekoliko unučadi.
